MAJKA JE MOLILA
Majka je molila, molila je tiho, molila je srcem i dušom. Usne su joj se jedva micale. Mlada majka sina jedinca molila je nad njim mrtvim. Plakala je.
No u tom plaču bilo je nešto što se ne da opisati običnim ljudskim riječima. Bolan plač, no tako smiren, plač pun neke nade, pobjede.
Plač, ne smrti, nego nečega novog, boljeg ne znam kako bih to rekao i opisao.
Bio je to plač mlade majke, majke jedinca sina. Ljudski govoreći izgubljena sina.
No može li za majku sin umrijeti, može li se majčino srce pomiriti s time da joj je sin izgubljen?!
Ako je to malo srce izgubljeno, onda je i majka izgubljena.
O ne, srce majčinske ljubavi ne umire, a ni ovo malo sinčićevo srce. Prestalo je kucati u ovom malom tijelu, no nije se rastavilo od majčinskoga srca.
Ona još zajedno kucaju onom vječnom ljubavlju, majčinskom ljubavlju, od Njega stvorenom i posvećenom ljubavlju.
I ovaj majčinski plač i ova tiha molitva dokaz su toga nečeg vječnog, divnog, božanski svetog u majčinskoj ljubavi.
Nisam je smetao, nisam je niti kušao tješiti ljudskim riječima.
On ju je tješio.
On je bio uz nju i u njoj svojom vječnom ljubavlju.
I uze majka svojega jedinca u svoje krilo.
Pogleda ga, poljubi ga onim majčinskim poljupcem, privinu ga k srcu kao da mu opet želi dati kucaje svojega majčinskog srca, a onda ga polako položi na malu hasuru, taj priprosti odar, pun bijela cvijeća.
Cvijet među cvijećem za vječnost!
Vaš o. Ante
(Članak poslan za Glasnik Srca Isusova i Marijina.)
