UMORAN SAM JA, OPROSTI MI, UČITELJU!
Dan je bio vruć i sparan.
Jedva sam se držao na nogama. Već sam nekoliko dana na putu. Od sela do sela. A putovi su od tropskih kiša postali velika kaljuža.
Odmaram se na nasipu posred rižinih polja. Poslijepodnevni su sati. Još je nekoliko kilometara do idućeg sela. Taj će dio puta biti posebno težak jer mi valja prijeći nekoliko kanala.
Mokrim ručnikom zavio sam si glavu. Sve gori: i glava, i tijelo, i zrak. Kao da oko mene skaču iskre.
Sanjam li ili je to zbilja?
Negdje netko pjeva pjesmu Rabindratha Tagora, velikog bengalskog pjesnika, pjesmu tako divnu, pjesmu molbe za Njegovo milosrđe.
"Umoran sam ja, Gospodine, oprosti mi, ako sustanem na putu...
Moje biće kao da danas dršće...
Tu moju slabost, o oprosti, oprosti, oprosti, o Bože...
Ovu moju bijedu oprosti, ako se kada stanem putem osvrtati...
Ako se od vrućine dnevna sunca osuši vijenac na pateni mojega života, o smiluj se, Gospodine, mojoj bijedi, mojoj bijedi!
I ne samo svijeće nego kao da se i tijelo i čitavo moje biće suši, boji se da se naprijed neće moći.
Posrćem, padam...
Hoću li se vratiti natrag???
Ne, ne... Nema tu očaja!
To je molitva, živa, žrtvena molitva:
Khoma koro - Oprosti, oprosti, Gospodine!
Ti sve to razumiješ.
Drugi nitko to ne može razumjeti: boli, tjeskobe srca.
Iako se cvijeće osuši, iako gledajući natrag, u svojoj slaboći posrnem, ja ću ipak ustati, ići ću naprijed...
Patena mojih, iako donekle uvelih darova i cvijeća, još je uvijek u mojim rukama, u mojemu srcu.
O, oprosti mi, Učitelju, oprosti!
Umoran sam, ali ne mrtav!"
Vaš o. Ante
Maria Polli, veljača 1982.
