MOJ MOTI
Jedva sam ga prepoznao — svojeg dragog starkelju Motija iz sela Šombhunogora.
Već ga nekoliko godina nisam vidio. To nam je bilo najmanje selo.
Svi su se odselili. Motiju smo mi tu u Maria Polliju uredili malu lijepu kolibu. Rođaci su mu obećali da će oni nešto urediti, no obećanje je ostalo pusto obećanje, pa se mi i sada brinemo za njega koliko možemo.
Nikada Moti nije bio krupan, no danas mi je izgledao tako jadan da bi ga vjetar prenio preko Gangesa ...
Već izdaleka on pozdravlja, onaj njegov veseli i pun vjere pozdrav: »Ðoe Ðišu! - Slava Isusu!« I onda se dotaknu svećeničkih nogu.
Koliko su ih puta oprali on i starica Dasi pred onom malom kapelicom!
Naizmjence su prali da bi oboje dobili blagoslov. Koliko smo puta, sjedeći na hasuri pred kapelicom, molili krunicu i onda založili malo riže i pržena povrća. I nekoliko puta, dobro se sjećam ništa nisu imali, na malom ognjištu nije gorjela vatra. No ipak smo bili sretni: radost susreta, radost tihe molitve više je vrijedila od večere. Jednom sam, iscrpljen od daleka puta, moleći s njima, zaspao na hasuri onako na otvorenom dok me nije u noći probudila rosa.
Sretne su to i nezaboravne uspomene. Selo se raselilo, no ljubav je ostala.
Stoga sam danas zauzvrat sve počastio lijepim čajem. A uz čaj bilo je i slatkiša, koje je netko baš donio na dar. Ma kao naručeno za Motija! Reče mi da od jučer nije ništa jeo.
Dugo da je bio bolestan. A tu su i godine: bliži se on osamdesetoj.
Ono nešto odijela na njemu sve je poderano. Rođaci su mu mnogo toga obećali i zaboravili. A zima je ove godine pritisla.
I opet Božja providnost. Došla mi je puna vreća odijela od naših prijatelja iz Australije.
Ma kao da su ih mjerili za mojeg Motija: i košulja, i mali kaput, i veći kaput, pa čak i cipele.
Gleda Moti pa se ne može nadiviti. A ja ga malo peckam:
»E, moj Moti, izgledat ćeš sada kao kakav veliki općinski činovnik!
U selu te neće nitko prepoznati, ni tvoja stara Dasi!«
Moti se smješka, brčići kao da su od radosti malo i porasli, dok sam ga oblačio u veliki kaput.
»Sad mi više neće trebati po noći nikakva gunja.
S njime ću i u džungle!
I tigrovi će me se bojati!«
Siromah Moti raduje se što ga je misionar obukao i obuo.
A ja si mislim što bi jadni tigrovi i imali od Motija kad je sama kost i koža?!
Valjalo je i cipele obući. To ipak nije išlo tako lako. Moti prvi put u životu obuva cipele, one lagane od platna.
Koja je lijeva, koja desna, kako ih treba vezati?!
Ali muka i nevolja: ja sam njegov »guru« — duhovni učitelj, svećenik.
On se mojih nogu može dotaknuti, no da bi se »guru« dotaknuo njegovih nogu, da bi mu čak i cipele stavio na noge.
To Moti ni u snu nije mogao misliti.
Razumjet ćete zašto se sveti Petar protivio da mu Isus pere noge pri posljednjoj večeri: to poštovanje duhovnih vođa tipično je za sve istočnjake.
Ja sam pak mislio:
Moj dragi Moti, ti si se mnogo puta s poštovanjem dotakao nogu svojega svećenika, oprao si ih i tom si se vodom blagoslovio. Sada ti, evo, tvoj svećenik zauzvrat na tvoje staračke i žuljave noge veže ove cipele.
Bili sretni i blagoslovljeni zadnji koraci tvojega života!
I siguran sam da će i biti! I da će on taj blagoslov drugima dati.
Meni ga je svakako dao.
On je bio sretan, no i ja sam bio sretan i presretan kad sam vidio svojeg dragog Motija uređena i nakićena. Mogao bi se prošetati i zagrebačkom Ilicom. Uzeo sam i Motijevu fotografiju da biste ga prepoznali kad vam dođe u pohode, i on i
vaš otac Ante.
(Objavljeno u Malom Koncilu, lipanj 1978.)
MOLITVA
Gospodine, otvori nam oči duše i srca da po primjeru o. Ante prepoznamo one koji su u potrebi. Blagoslovi Gospodine naše ruke da činimo dobra dijela tvojim rukama, ne otkidajući od svog SUVIŠKA nego i od onoga što nam je POTREBNO.
Oče Ante potakni nas da se više molimo i žrtvujemo za potrebite u našoj blizini, u tvojim misijama, hrvatskim misijama diljem svijeta. Molimo te i za naše hrvatske misionare. Potakni nas da svatko prema svojim mogućnostima pomogne ovo najbožanstvenije od svih božanskih djela, a to je služenje siromašnima kao što si to ti činio i Majka Terezija.
Svaki kršćanin treba znati, da je ruka siromaha BOŽJA BANKA!
Oče Ante moli za nas!
MOLITVA ZA GLADNE
„Kruh naš svagdanji daj nam danas!“
Svi kao da su preda mnom, svi ti gladni milijuni čitavog svijeta, gladni tijelom, gladni duhom.
Oh, kako bih rado svima dao svoj obrok, kako bih ih rado sve nahranio svojom djelotvornom ljubavlju, kao što si ti to učinio, kad si nad gladnim mnoštvom izrekao one vječno žive i utješne riječi:
„Žao mi je naroda!“ i kad si ih nahranio one tisuće da ne sustanu na putu života.
O, Svevišnji, daj mi snage i jakosti da mogu biti jedan srcem i dušom s ovom svojom gladnom braćom i sestrama.
Ne otkidati sebi od usta samo ono što mi je suvišno, nego i ono što mi je potrebno.
O daj mi muževnu snagu da s njima i gladujem.
Da osjećam i bol gladi i radost žetve.
I po tvojoj i mojoj žrtvi i ljubavi svijet će biti ljepši i sretniji.
Sve je slađe kad se dijeli kad se daje!
Otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
„Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…..
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
