Ni u čemu, čini se, čovjek danas toliko ne oskudijeva koliko u vremenu. Vremena, naravno, ne nedostaje, jer dan je uvijek trajao dvadeset i četiri sata: nedostaje takva rasporeda vremena koji omogućuje odvajanje trenutaka za neke obveze kojima se ne posvećuje dovoljno pozornosti a trebalo bi. Za obiteljske ljude na prvom mjestu među obvezama trebala bi biti obitelj. No, uslijed izvanjskih pritisaka drugih obveza i uslijed nemarnosti i nedostatka svijesti o važnosti vremena posvećenog obitelji, vrijeme za obitelj olako se popuni nekim drugim iznenada iskrslim važnijim obvezama.
Vrijeme posvećeno obitelji trebalo bi značiti fizičku prisutnost u obitelji te razgovor i razonodu samo s članovima obitelji.
Suvremena sredstva komunikacije omogućuju da se članovi obitelji, ako treba, čuju pa čak i vide svakih pola sata ili još i manje. No, mobitel i internetska veza ne mogu ni u kojem slučaju zamijeniti osobnu fizičku vezu, koja uključuje gledanje oči u oči i dodir, koji je vrhunsko sredstvo komunikacije.
Samo ono dvoje ljudi koje povezuje izrazita bliskost mogu biti skupa i šutjeti a da se pri tom ne osjećaju nelagodno. Pred strancem čovjek ima potrebu da stalno nešto priča pa makar i brblja, samo da se ne zašuti, jer je šutnja nelagodna. Bliskost žudi za prisutnošću bez riječi. Biti tu za nekoga – takvo je i ime našega Boga. Jahve znači doslovno: Ja sam onaj koji jesam (uvijek tu za tebe)!
A prisutnost u obitelji danas je u najdubljoj krizi. Radne obveze roditelja, koje ih prisiljavaju – kako se to slikovito kaže – da imaju samo radno odijelo i spavaćicu, najveći dio dana ih zadržavaju izvan kuće. Školske obveze i obvezni izlasci u noćnim satima djecu i mlade također izvlače iz obitelji. Zato se sve više događa da se obitelj tijekom tjedna ni za jedan obrok ne zatekne okupljena oko obiteljskog stola a kamoli u kakvim drugim obiteljskim prigodama. Stoga bi bilo vrlo važno sjesti, razmisliti i isplanirati trenutke kada bi obitelj mogla barem sat-dva dnevno biti na okupu i to unijeti u dnevne obveze i ljubomorno ih čuvati.
Kada bi se uspjela održati barem obveza nedjeljnog obiteljskog ručka, to bi mnoge obitelji koje su se gotovo potpuno otuđile barem malo vratilo zajedništvu tako bitnom za sam pojam obitelji. Jer obitelj ne označava ljude koji samo stanuju-obitavaju pod jednim krovom, nego one koji su na mnogostruk način povezaniji međusobno negoli s drugim ljudima. Ma koliko se činilo kako suvremena sredstva komunikacije omogućuju bolje sporazumijevanje među ljudima, to nije tako. U mnogim slučajevima oni nude lažnu komunikaciju. Uz televizor se sjedi šuteći, međusobno ne komunicirajući. Puna kuća kompjutora s internet vezama znači da ukućani mogu jedni drugima okrenuti leđa i nezainteresirano šutjeti dok komuniciraju s čitavim svijetom. Obitelj traži međusobni razgovor koji neće biti ometan ničim.
Međusobni razgovor je od izuzetne važnosti za bračne drugove, roditelje, ali je još važniji za odnos s djecom. Ma kako ponekad izgledalo da se otimaju od razgovora, pokazujući nestrpljenje i nezainteresiranost, oni su razgovora žedni. Ali, to doista mora biti raz-govor, tj. naizmjenično govorenje, a ne samo govor – monolog roditelja.
Razgovor se ne smije svesti tek na upute, lekcije, pouke, prigovore... I toga mora biti, ali to se ne smije računati u razgovor. Razgovor je bliska, povjerljiva izmjena informacija u kojoj dvoje ljudi izlijevaju dušu jedno drugome, svjesni da će biti shvaćeni i prihvaćeni, da će izazvati sućutnu pozornost i brižnu pažnju. U razgovoru se čovjek pokušava uvući u kožu sugovornika, razumjeti ga iz njegove situacije. Roditelji koji su izgubili bliskost sa svojom djecom neće nikad moći istinski razgovarati s njima. A bliskost znači potpunu zainteresiranost za sve što se tiče sugovornika, sve ono što ga muči, što mu je važno, do čega mu je stalo. Nema tu nikakvih velikih tobože svjetski važnih tema, ali ove teme, premda nevažnije, ipak su vrjednije. Osim povjerljiva razgovora, djeci je jednako važna igra i razonoda. Prekidanje komunikacije s nekim oni izražavaju odlukom: neću se s tobom igrati! Ako netko s njima nema volje, ne može, ne stigne, ne zna se... igrati, oni to shvaćaju vrlo ozbiljno. Nema isprike za roditelje koji ne stignu baš nikad na ovaj način komunicirati sa svojom djecom!
Pa čak i kad porastu, ostaju neke vrste razonode i opuštanja koji oni vole i za koje bi voljeli da im se barem ponekad i roditelji pridruže. Pritom, naravno, treba znati držati mjeru. Ne smije se nametati isključivo svoja igra, ne smije se u natjecateljskoj igri samo pobjeđivati, ne smije se napadno miješati u sve njihove igre i razonode, ali se mora biti spreman dopustiti da i oni malo zavire u roditeljske razonode, hobije i trenutke opuštanja. Dječja komunikacija s vršnjacima je vrlo bitna za njihovo uklapanje u društvo, ali djeca ne smiju sve svoje vrijeme provoditi s vršnjacima niti sve svoje probleme s njima rješavati.
Ne smiju se ni roditelji baš uvijek i na svaku miješati u odnose svoje djece s vršnjacima, jer bi ih to povrijedilo, ali moraju biti svjesni da bi djecu jednako povrjeđivala i stalna njihova odsutnost, nesposobnost razgovora s djecom i igranja, odnosno razonode. Zato bismo s pravom mogli reći kako bi jedna od bitnih obiteljskih zapovjedi, odnosno savjeta, moglo biti ono što je rečeno na početku: obitelj mora imati svoje vrijeme za razgovor i razonodu! Šesta obiteljska zapovijed – Obitelj mora imati svoje tajne koje se ne iznose u javnost! Peta obiteljska zapovijed – Roditelji su dužni poštivati svoju djecu i odgajati ih u dobru Četvrta obiteljska zapovijed – Djeca su dužna slušati roditelje do punoljetnosti a poštivati ih do svoje smrti Treća obiteljska zapovijed - Djeca su Božji dar Druga obiteljska zapovijed – Djeca su najvažnija dužnost i najveća ljubav obaju supružnika podjednako.
