Jedna od neriješenih svjetskih zagonetki je Patomski krater koji se nalazi duboko u šumama Sibira. Do njega je 1949. pokušao doći geolog Vadim Kolpakov, ali lokalno stanovništvo nije ga htjelo pratiti na tu ekspediciju jer se radi o, kako su rekli, zlom mjestu kraj kojega se ljudi razbole, a životinje ga izbjegavaju.
Veliki krater, visok poput 25-erokatnice, podsjeća na vulkan, ali na tom području nema vulkanskih aktivnosti već najmanje nekoliko milijuna godina. Krater je, prema procjenama, star dva i pol stoljeća. Drveće u okolici raste suprotno od njega.
Prema nekim teorijama, krater je formirao udar meteorita, prema drugima, ispod se nalazi svemirski brod. Mjesto drže ukletim, a tijekom 2005. pokrenuta je ekspedicija do kratera, no istraživanje nije obavljeno. Iz jednostavnog razloga, vođa ekspedicije umro je od srčanog udara čim su stigli u blizinu kratera, piše Večernji list.
Manje smrtonosna zagonetka su megaliti na španjolskom otoku Menorci, prilično slični onima u Stonehengeu u Velikoj Britaniji. Njihova starost procjenjuje se na oko 4000 godina, a nikome nije jasno kako su tadašnji ljudi, bez ikakve tehnologije, prevezli, digli i poslagali ogromne kamene gromade od kojih svaka teži stotine tona. Nije jasna ni svrha toga kamenog kompleksa megalita, no vjeruje se da je riječ o nekom kultu koji je slavio Mjesec.
Novijeg je doba zagonetka o čamcu za spašavanje koji je ekspedicija koja je krenula iz Južne Afrike našla 1964. na otoku Bouvet, jednom od najzabačenijih dijelova svijeta. Najbliže kopno tom otoku u južnom Atlantiku udaljeno je oko 1700 kilometara prema jugu, a Bouvet nikada nije bio nastanjen niti ondje ima uvjeta za život budući da se radi o kamenoj masi na kojoj nema uvjeta za rast bilo kakvih biljaka. Ekspedicija je ondje naišla na čamac za spašavanje bez ikakvih oznaka, ali i jedan bubanj, nekoliko posuda, bačvu... Pokušali su pronaći ljude koji su došli na otok čamcem, ali nisu uspjeli. Nakon dvije godine, nova je ekspedicija došla na otok, ali čamac i sve one stvari nije našla.
Ništa manje neuobičajena nije ni zagonetka svjetala iz Hessdalena, koja se na nebu u Norveškoj pojavljuju u raznim bojama, od bijelog i crvenog do plavog i žutog, traju nekoliko minuta i za to vrijeme formiraju geometrijske oblike poput trokuta pa potom velikom brzinom nestaju. Svjetla su posebno bila aktivna tijekom 1980-ih kada su se svaki tjedan pojavljivala dvadesetak puta. Znanstvenici desetljećima pokušavaju objasniti tu pojavu, ali bez uspjeha.
Jedan od najčudnijih misterija je zagonetka svjetionika Eilean Mor. Tijekom 1900. na svjetioniku su živjela trojica svjetioničara okružena oceanom. Dan nakon Božića, opskrbni brod pristao je na otočić Eilean Mor, no nitko ga nije dočekao. Nijedan svjetioničar nije izišao na mol kako bi preuzeo zalihe i popričao s posadom. Brodska sirena nije dala učinka, nitko se nije pojavio na molu. Mornari su izišli s broda i pošli do svjetionika. Kasnije su pričali da su imali neki čudan i jeziv osjećaj dok su se penjali kamenim stubama svjetionika. Kada su stigli gore i otvorili vrata prostorije u kojoj su živjeli svjetioničari, pronašli su ostatke jela na stolu, prevrnute stolce...
Vidjeli su da nedostaju tri vodootporne jakne, dok je sat koji je bio na zidu prestao raditi. Pronašli su dnevnik s prilično jezivim zapisima. Zapis od 12. prosinca zapisao je svjetioničar Thomas Marshall. U njemu je stajalo da su "otočić pogodili snažni vjetrovi i strašna oluja kakvu nikada u životu nije vidio. Glavni svjetioničar bio je vrlo tih, treći svjetioničar, inače iskusan mornar poznat po hrabrosti, sklupčao se na klupici i tiho plakao...". Posljednji zapis bio je "Oluja je gotova, more je mirno. Bog je iznad svega". Dozu dodatne neizvjesnosti daje i činjenica da je svjetionik vidljiv s obližnjeg otoka Lewisa, a tamošnji stanovnici tvrdili su da već mjesecima nikakve, baš ni najmanje oluje nije bilo.
