Međutim, kao što je često slučaj s topografskim referencama u Svetom pismu, ove rijeke nisu samo zemljopisna obilježja
Knjiga Postanka opisuje neimenovanu rijeku koja teče iz Edenskog vrta, dijeleći se na četiri rukavca: „Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u četiri kraka. Prvom je ime Pišon, a optječe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata. Zlato je te zemlje dobro, a ima ondje i bdelija i oniksa. Drugoj je rijeci ime Gihon, a optječe svu zemlju Kuš. Treća je rijeka Tigris, a teče na istok od Ašura; četvrta je Eufrat.” (Post 2,10-14)
Međutim, kao što je često slučaj s topografskim referencama u Svetom pismu, ove rijeke nisu samo zemljopisna obilježja. One imaju veliku simboličku važnost i stoga su proučavane s teoloških, etičkih, filozofskih i duhovnih stajališta.
Tumačenje četiri rijeke značajno se promijenilo kroz učenja sv. Ambrozija, koja datiraju iz 4. stoljeća. U njegovim spisima te su rijeke postale simboli četiriju evanđelja – to je razlog zašto većina bizantskih mozaika koji prikazuju te rijeke uključuje tetramorf. Prema ovom viđenju, Voda života teče iz Kristove riječi i predstavlja Vrelo života. Taj je simbolizam bio obilato zastupljen ne samo u mozaicima nego i u raznim rukopisima u kojima je s vremenom, simbolika rijeka kao evanđelista postala još izraženija. Tako je riječni rukavac Gihon postao personifikacija Mateja, Tigris je predstavljao Marka, Eufrat je bio povezan s Lukom, a Pišon je bio povezan s Ivanom.
Rajske su rijeke zauzele istaknuto mjesto u kršćanskoj umjetnosti od 4. do 6. stoljeća, nastavljajući se u srednjovjekovnoj eri, posebno tijekom karolinškog razdoblja. Umjetnici su prikazivali ove svete vode u različitim alegorijskim kontekstima, često kako teku ispod Kristovih nogu, izlaze iz Njegovog prijestolja ili čak referiraju na krv i vodu koja teče iz njegovih rana.
Vizualni prikaz ovih rijeka često je uključivao dva jelena koji piju iz potoka, dirljivu referencu na Psalam 42: „Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom”(Ps 42,2-3).
