Bilo je to malo drveno raspelo. Od mog najranijeg djetinjstva, visjelo je na zidu moje sobe, ondje gdje su ga postavili moji roditelji kako bi me potaknuli na razmišljanje na Isusa, razapetog za mene. Iako je bilo polomljeno i izblijedilo, a korpus mu je bio zahrđao i savijen, poljubio sam ga.
Davna sjećanja preplavila su mi um. Prisjetio sam se uzbuđenja kojeg sam osjećao tokom prosinca zbog dolaska malog Isusa. Otac bi me znao uzeti u krilo i objašnjavati mi zašto je tu svaka figurica u našem prizoru jaslica koje smo napravili ispod bora. Njegove su priče imale smisla, a njegova je vjera potvrđivala ono što je rekao. Tako sam naučio što je Božić.
Moja prva i najbolja lekcija o stvarnosti Euharistije bila je kad sam gledao majku s kolikom ljubavlju, poniznošću i povjerenjem u Boga, klečeći u molitvi nakon primanja svete pričesti.
Zahvaljujem Bogu na predanim dominikanskim redovnicama u Nashvilleu u Tennesseeju, koje su me podučavale vjeronauku u školi i na divnim svećenicima, mojim herojima, koji su me pratili kroz srednjoškolsko obrazovanje, ali moja majka i otac su bili ti koji su mi dali svjedočanstvo vjere.
Dugo se bavim religijom, i siguran sam u to. A to nije samo moje iskustvo.
Crkveni poglavari, odgajatelji, dječji psiholozi i drugi stručnjaci uporno govore i ponavljaju da su prvi i najvažniji dječji učitelji njihovi roditelji, podržani sa župnim aktivnostima i u obrazovnim ustanovama koje djeca pohađaju. I roditelji to znaju.
Značajna pažnja posvećena je anketi koju su prvi objavili EWTN i Katolička novinska agencija, a odnosi se na Amerikance katolike. U središtu ove ankete bila je reakcija katolika na različite političke situacije u zemlji, predstojeće izbore, kandidate i tako dalje.
Ali iz nje se moglo još nešto otkriti, nešto što me baš jako pogodilo. Anketa je pokazala kako je od katolika s kojima je obavljena, samo njih 39% izjavilo da sudjeluju na misi jednom tjedno, vjerojatno vikendom. Ogromnih 20% odgovorilo je da, zapravo, izvan vjenčanja i pogreba nikada ne idu na misu.
Svaki svećenik u ovoj zemlji zna da su takve statistike činjenične. Svaki svećenik u ovoj zemlji također zna da je posrtanje i traženje posebno izraženo kod mladih i mlađih odraslih osoba. Svi to znaju. Uvijek su mladi bili skloni ispitivanju i traženju, ali današnji brojevi sugeriraju kako krivac nije „padanje u iskušenje“ ili „krivo korištenje slobode“ koja često zaluđuje mlađe ljude, već odbacivanje religije – gdje je "odbacivanje" upravo prava riječ.
"Religija" je također prava riječ, jer dok se ovo istraživanje baziralo na katolike - i na određenu kategoriju stanovništva, Katolička crkva definitivno gubi zemlju - religioznost opada. Rimokatoličanstvo u Sjedinjenim Državama preživljava malo bolje, ali to nije nipošto neki razlog za radovanje.
Opadanje religije, poštivanje Boga, čak i u drugim denominacijama, je loše, loše, loše.
Što biskupi rade u vezi s tim? Što rade svećenici? Zašto hijerarhija, svećenstvo, nastavnici, mediji, netko nešto ne učini?
Toplo se nadam da će stvarnost izložene ovom anketom, biti poziv za katoličke roditelje da nešto učine, da preuzmu vodstvo i možda preuzmu kormilo duhovnog života svoje djece - ne da svoju djecu, bez obzira na godine, tjeraju u Crkvu, nego da ih uvjere kako je Bog stvaran, da je Isus stvaran, baš kao što je mene otac privukao vjeri kad je govorio o božićnim jaslama i baš kao što su mene moji roditelji podučili o prisutnosti i blizini Isusa svakoj osobi onda kad su objesili to malo dječje raspelo na zidu moje dječje sobe prije toliko desetljeća.
Biskupi, svećenici i učitelji mogu pomoći, ali oni samo mogu i trebaju, pomoći. Krajnja odgovornost pripada roditeljima kada je riječ o tome da djecu i mlade poduče o tome koliko je religija (vjera) važna.
Mons. Owen F. Campion
17. prosinac 2019.
osvnews.com/Prijevod:medjugorje-info.com
