Intimnost, blizina i osjećaj sigurnosti su pod upitnikom. Jer kako ja mogu biti ono što jesam, ako to iskorištavaš protiv mene?
ONA
Na poslu sam slučajno načula jedan razgovor. Žena - pacijent, uz nju stoji zabrinut suprug. I kaže mu zapovjednim tonom: "Idi, ja nisam malo dijete da mi stalno pomažeš." Suprug poslušan, odlazi. Nakon toga u razgovaru s bolnickim osobljem živahno komentira kako treba raditi na sebi. "Moj muž se nije promijenio više od 20 godina, on je tako tvrdoglav- umjesto da se razvija kao osoba, on je ostao na istom nivou."
ON
Za vrijeme društvenih aktivnosti na jednom sastanku, igraju igru koja zahtijeva određene motoričke vještine. Ona se u prvom krugu igre sva zaplela i počne raditi greške. Suprug počne vikati: "Ti si jedna najobičnija gubitnica, što ti je bilo?!" Šteta je uopće gubiti vrijeme u igri s tobom."
I JA
To nisu izolirani slučajevi. Svaki put kad čujem takve razgovore, bude mi žao. Suosjećam s optuženim, ali to nije samo suosjećanje. Osjećam nelagodu i odvraćam pogled od nje ili njega ne želeći stvarati im dodatnu nelagodu i stid. Ali ako oni osjećaju stid a ja sam u pravu kada mislim da to nije u redu, i mene može biti stid. I moja je granica bila prekoračena. Nisam htjela biti sudionik nečijeg poniženja, nisam htjela stajati tamo slušajući kako netko iznosi sav svoj prljavi veš. Iako su za mene oni stranci bilo mi je mučno i sve sam više postajala ljuta. Najradije bi tada zavrištala: "Čovječe, znaš li uopće što radiš?" Znaš li kakvu štetu radiš?
Odobravam li onda nasilje?
Zbog toga što nisam pokušala reagirati na ovakvo nasilje ali mislim, sve više i više, da sam možda ipak trebala. Znam da to nije moja stvar i način na koji oni komuniciraju jedno s drugim. To je njihov odnos i njihova priča. Ali stavili su me u situaciju u kojoj sam ja bila dio njihove predstave. U mom slučaju, ja svjedočim nasilju.
Što više promatram bračne odnose, to jasnije vidim da bi to zapravo trebalo nazvati pravim imenom - javna kritika supružnika, zajednički grijeh u ime slobode govora i povrede emocija - to je nasilje. I još nešto! Nedostatak poštovanja i prezira prema osobi od koje najviše očekujemo podršku i zaštitu. Od voljene i bliske osobe.
Pred njom smo iznimno bespomoćni, jer joj se otvaramo, vjerujemo joj, ona nas poznaje. Posljedice su strašne. Dugoročno gledano, bili manji ili veći ovakvi ispadi oni uništavaju brak već u samim temeljima. Intimnost, blizina i osjećaj sigurnosti su pod upitnikom. Jer kako ja mogu biti ono što jesam, ako se to iskorištava protiv mene?
Naravno, ne potičem vas da ignorirate ponašanje vašeg supružnika, čak i kada vam to ne odgovara. Sasvim je normalno i poželjno supružniku obratiti pozornost na ono što nam smeta u tom trenutku, ali način na koji to radite je važan.
Uvijek je bolje razgovarati i riješiti to u četiri oka. Čak i ako niste to u prilici, jednostavno rečeno, morate si prije postaviti jedno pitanje: "Kažem li ono što namjeravam s ljubavlju ili bez nje?" Ne "iz ljubavi", jer u njezino ime ljudi mogu reći strašne stvari, nego s ljubavlju. Ako se, međutim, dogodi da nam je jezik brži od pameti, onda se zbog javnog poniženja treba ispričati.
Uvjerena sam kad bi se morali javno isričavati za svako poniženje u javnosti, brzo bi uvidjelida takvo ponašanje nema smisla.
S poljskog prevela: Kristina Galic| medjugorje-info.com
