U čitanjima iz Evanđelja po Marku zadnjih par nedjelja susrećemo vremenski prilog „odmah“. Tako smo u pozivu učenika pretprošle nedjelje imali: „Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.“ (Mk 1, 18), te kad poziva Ivana i Jakova imamo: „Odmah pozva i njih.“ (Mk 1, 20).
I pročulo se odmah o njemu posvuda (vidi Mk 1, 28), čuli smo na završetku evanđeoskog odlomka prošle nedjelje. Danas smo pak u nastavku toga slušali kako je Isus s učenicima „odmah“ nakon izlaska iz sinagoge ušao u kuću Šimuna i Andrije (vidi Mk 1,29), i „odmah“ mu kažu za Šimunovu punicu koja je ležala u ognjici (vidi Mk 1, 29-30).
Isus ne gubi vrijeme, jer je svaki trenutak dragocjen, a oni uokolo njega to prepoznaju pa i sami „odmah“ to koriste.
ISUSA TREBA IZ CRKVE DOVESTI U NAŠU KUĆU…
…Kao što su učenici odmah doveli Isusa, čim je završio svoje snažno djelovanje u sinagogi, u kuću Šimuna i Andrije, kako bi iskoristili njegovu djelotvornost na bolesnim ukućanima.
ISUSOVA PRISUTNOST NASTAVLJA BITI DJELOTVORNA u nama nakon svete mise. Mi moramo postati svjesni te primljene snage i njegove djelotvornosti koju on želi pokazati i na onim članovima koji su iz nekog razloga ostali kod kuće…
TO JE ISUSOVO PRODUŽENO DJELOVANJE KOJE MI TREBAMO ISKORISITI ne samo za sebe, nego i ZA SVOJE UKUĆANE…
Božja riječ budi i potiče našu zauzetost, jer Isus želi doći i u naše kuće i donijeti svoju ozdravljujuću snagu. Hoće li Isus doći s nama u našu kuću ovisi dakle uvelike o nama.
Kao što su učinili i prvi učenici, svjesni onoga što su vidjeli i doživjeli u sinagogi pa to žele prenijeti i na članove svoje obitelji, žele i njima dovesti Isusa.
Onaj prilog „odmah“ potiče nas iskoristiti pravi trenutak, a to je milost Isusove djelotvorne blizine.
Isus želi doći i do onih bolesnih, nemoćnih, slabih po našim kućama: želi da i oni čuju i dožive evanđelje Božje i njegovu snagu. I to je zadaća onih zdravih i vitalnih.
Nakon sudjelovanja na svetoj misi svaki kršćanin je primio poslanje da donese Isusa onima koji su spriječeni nekom „ognjicom“. Dovesti Isusa takvima podiže ih, vraća im svjetlo nade…
Mi ne smijemo onemoćale, bolesne i stare zbog nekih prozirnih izgovora isključiti od susreta s Kristom, jer njima je to od osobite važnosti. Mi smo takvima produžena ruka susreta s Isusom, i bio bi teški propust s naše strane to im onemogućiti.
Trebamo postupiti po primjeru apostola iz današnjeg evanđelja. Važno je primjetiti kako su Isusu odmah kazali za nju. Vjerojatno su mu rekli: „Gospodine, evo u kući nam je bolesnica, sva je u ognjici. Ti joj možeš pomoći. Ti je možeš izbaviti. Jako nam je stalo do nje.“
Toliko je potreban naš zagovor, naša molitva Gospodinu za svoje bližnje, a osobito za takve i slične slučajeve neke bolesti, jer su tada ljudi posebno potrebni Isusove blizine, kako bi primili njegovu snagu. Isus im želi dati svoju snagu koja podiže, a hoće li je oni imati priliku primiti vidimo puno ovisi o nama.
Isus želi k njima doći, i želi da smo mi angažariani oko njegovog dolaska do njih. Zato će nam vrlo rado na naše molitve odgovoriti: „Dobro, vodite me odmah do njih!“
PUNO OVISI I O NAMA…
Kroz ovo sve trebamo prepoznati potrebu vlastitog angažmana, potrebu djelotvorne vjere i zauzete ljubavi. Razmislimo što bi se dogodilo da Isusu nisu kazali za stanje te žene?
Možemo reći: pa zar Isus ne bi znao za nju i bez da su mu rekli. Sigurno je da bi, kao što zna i u kakvom su stanju neki naši ukućani, ali on želi vidjeti koliko je nama stalo do njih. Često je to KLJUČNO, TO NAŠE OSOBNO ZAUZIMANJE…
TO JE NAŠE POSLANJE koje nam ne smije promaknuti. Mi smo oni koji imamo poslanje TAKVIMA DOVESTI ISUSA, REĆI MU ZA NJIH, tko su i što ih muči, zašto sami ne mogu do njega. TO JE SNAGA NAŠE ZAGOVORNE MOLITVE o kojoj ovisi hoće li se oni dignuti na svoje noge kad će moći i sami do Isusa.
Po našoj molitvi i ljubavi Isus dolazi do tih osoba, i čini upravo one geste ljubavi i pažnje prema tim osobama kojima ih ozdravlja…
GOSPODIN NA NEKI NAČIN UZIMA (KORISTI) NAŠU VJERU, našu ljubav prema tim osobama i naše ufanje, i on ih pretvara u čine i geste za osobu za koju smo ga zamolili.
Ako je dakle naša molitva za nekoga suha i bez sadržaja srca, kako će onda Gospodin to upotrijebiti da bi spasio tu osobu. Trebam pokazati da mi je stalo, i ako istinski želim Isusa onda ga želim i svome bližnjemu…
NARAVNO DA GOSPODIN MOŽE sve i bez nas, ali onda koji je naš smisao?
On dakle hoće upotrijebiti našu vjeru, on želi upotrijebiti našu ljubav, želi upotrijebiti naše ufanje…
Ako ti u svom srcu nemaš ljubavi za svoje ukućane, što može Isus upotrijebiti od tebe da bi im došao? Ako ti u svom srcu ne želiš da tvoj muž, žena, dijete, baka, djed, punac, punica ustane, kako će im Isus doći i podići ih?
Zašto je Isus pohvalio vjeru rimskog satnika? Zato jer je imao toliko ljubavi za svoga slugu zbog kojega je došao k Isusu moliti ga za njegovo ozdravljenje.
Zašto je Isus odmah došao do Šimunove punice? Očito je, imali su ljubav za nju, i željeli su u toj ljubavi učiniti najviše što su tada mogli, a to je dovesti joj Isusa.
PETROVA KUĆA KAO MODEL ISUSOVA DJELOVANJA – MODEL CRKVE
Nema istinskog posluživanja bez ljubavi i uvažavanja. Ako mi je stalo do tebe sve ću učiniti za tebe. Punica, čim ju je Isus ozdravio, odgovara zahvalno spremnošću posluživanja. Ta i sam Isus, ono što je činio je posluživanje, donosi u naš život ono što nam je najžarče potrebno.
Kuća u kojoj se ukućani pretječu u posluživanju postaje kuća u kojoj Isus može djelovati. Zapravo Isus koristi tu njihovu spremnost da bi i drugima pomogao… ISUSU JE POTREBNA TAKVA PLATFORMA U NAMA SAMIMA DA BI DOŠAO DO DRUGIH…
Zato, opet ne slučajno, Petrova kuća ovdje postaje i mjesto Isusova javnog djelovanja. Tako čitav grad ondje donosi svoje bolesne i opsjednute, a on ih je ozdravljao i oslobađao.
Sve se to događa na izmaku subote, što je ujedno najava novog dana Božjeg djelovanja za čovjekovo spasenje, novog mjesta, novog prostora s Isusom u središtu svega tog djelovanja.
Ne dakle više sinagoga nego Petrova kuća u kojoj je Isus na djelu, a to je Crkva, i ne više subota nego dan koji će postati dan uskrsnuća…
U Crkvi se dakle danas događa ono što se događalo tada u Petrovoj kući. To je model Crkve, odnosno ljudi je trebaju prepoznati kao kuću u kojoj ih Isus čeka u njihovim potrebama…
MOŽDA I TVOJA ŽUPA IMA „PETROVU PUNICU U OGNJICI“?
Isus naravno želi da svaka naša lokalna crkvena zajednica, odnosno svaka župa, postane takvom kućom u kojoj će ga ljudi moći potražiti u svojim potrebama.
Trebaju se stvoriti preduvjeti za Isusovo puno i jasno djelovanje u toj (našoj) župi kao što je to onda bila Petrova kuća.
Ne postoji neko drugo mjesto gdje bi bio Isus, gdje bi Bog bio na djelu za spasenje ljudi.
Zato bi trebalo odmah ustanoviti koja je bolest u toj župi, koja je ognjica spopala „Petrovu punicu“ (župu: njene župljane) te ona ne može ustati na svoju dužnost.
Isus najprije želi ozdraviti od ognjice stanje u našoj župi, odnosno želi ozdraviti ono što nas sprječava da ga poslužujemo… TEK TADA
ON MOŽE NESMETANO DJELOVATI!
Koliko je samo slučajeva onih koje spopadne neka čudna nemoć baš kad treba ići na svetu misu. I to se ponavlja baš u nedjelje, i iz nedjelje u nedjelju. Kakva to čudna epidemija vlada da toliki ostanu „prikovani za krevet“, napadnuti nekom čudnom „ognjicom“?
Jakov i Ivan koji ulaze s Isusom su podsjetnik na prvu zadaću Isusovih učenika, a to je ustanoviti dijagnozu bolesti u župi i učiniti sve da Isus ondje dođe i izliječi to stanje… UČENIK ISUSOV MORA DOBRO UPOZNATI TU SVOJU ZADAĆU I PROVODITI JE!
JAKO NAM JE POTREBNA TA DIJAGNOZA BOLESTI U ŽUPI kako bi župa ozdravila i bila spremna za Isusa, kako bi bila kuća koju će ljudi prepoznati kao mjesto gdje je Isus na djelu za njih…
Postoji li dakle nešto u mojoj župi, u mojoj obitelji, kod mene … što me podsjeća na Petrovu punicu prije nego li je Isus ozdravio? I što sam ja učinio da Isus dođe ondje? Koliko ti je dakle stalo, tebi osobno, da tvoja punica (tvoja župa: župljani u ognjici) ozdravi?
Izvor: dominikanci.hr
