Ta privlačnost, oni smatraju, ne bi ni trebala postojati, piše na mrežnim stranicama portala quovadiscroatia.
Ona kvari logiku njihovih poželjnih narativa. Mlade ljude trebalo bi privući revolucionarnim narativima koji propovijedaju napredak i jednakost. Povijest, kažu liberali, niz je borbi za vlast koje ljude dijele na one koji izrabljuju i na one koji su izrabljeni. Mladi se vjernici ne uklapaju u njihovu priču jer traže pomirljiva Boga koji sve ljubi.
Kad takvi pisci ne mogu pronaći klasnu borbu unutar ove vjerske privlačnosti, krenu s nizom optužbi, okrivljujući mlade vjernike za rasizam, mizoginiju, homofobiju pa čak i elitizam.
Tara Isabella Burton nedavno je u New York Timesu izazvala pomutnju zbog eseja pod naslovom “Kršćanstvo postaje čudno” (eng. Christianity Gets Weird). Ona se predstavlja kao tradicionalna mlada kršćanka koju privlače stariji izvanjski oblici vjere. Voli tamjan, crkvena pokrivala, gregorijansko pjevanje i sakramentale. Međutim, kao postmodernoj mladoj dami odvojenoj od bilo kojeg većeg zapadnjačkog narativa, teško joj je objasniti zašto je toliko privlači srednjovjekovni sjaj i “povijesna raskoš” bogoslužja na latinskom jeziku.
Sekularni liberali koji promatraju ovaj trend suočavaju se sa sličnom zbrkom. Tu vjersku privlačnost pokušavaju objasniti kao mladenačku zaluđenost. Oni krivca traže u površnoj i fetišiziranoj privrženosti “izvanzemaljskoj estetici” koja ih nervira, nazivajući “čudnim” ono što ne mogu razumjeti. Isabella Burton i mnogi koji su joj se pridružili na internetu prihvatili su tu etiketu s određenom ironijom.
Stoga se “čudni” kršćani pojavljuju na kulturnoj sceni, često u internetskim prostorima gdje se mogu okupljati i dijeliti svoje stavove.
Burton tvrdi kako “sve više i više mladih kršćana razočaranih političkim dvojnim sustavom, ekonomskim nesigurnostima i duhovnom prazninom, što uvelike definira moderni svijet, utjehu nalaze u izrazito antimodernističkoj viziji vjere.”
Ovi mladi osjećaju ispraznost postmodernističke kulturne pustoši. Također odbacuju plitkost glavnih protestantskih crkava koje su se odrekle nadnaravnih istina i koje su uzdigle trivijalnost. Ovi internetski hodočasnici gnušaju se nad neplodnim, ružnim i brutalnim aspektima suvremena života.
Žele nešto stvarno i duboko. Njihova sklonost povratku srednjemu vijeku i tradicionalnim vjerovanjima najgora je noćna mora liberala. Ono što liberalima smeta nije samo želja ovih mladih ljudi za snažnim kršćanstvom, već i njihovo odbacivanje antimetafizičkih temelja liberalnoga poretka. Odbacivanje tih temelja dodatno je ubrzano političkim i ekonomskim padom toga poretka zahvaljujući i epidemiji koronavirusa.
Problem ovih protukulturnih struja njihova je teškoća u vlastitu definiranju i izražavanju. Njihovi sljedbenici nikada nisu poznavali tradicionalni svijet kojemu se danas dive. Žrtve su kaotične postmoderne kulture bez struktura i stabilnosti. Isabella Burton tvrdi kako je punk buntovnost karakteristika pokreta koji je, čini se, protiv svega što se tiče establišmenta, uključujući i modernu ekonomiju. Vođeni su “glađu za nečim višim od onoga što suvremena kultura može ponuditi, nečim transcendentnim, politički smislenim, osobno izazovnim”.
Ne znaju što točno traže, ali osjećaju nešto što ih oduševljava i na to se vežu s velikim žarom. Površni kritičari to vezivanje odbacuju kao prianjanje uz izvanjske manifestacije koje mogu biti opasne.
Kritičari nisu u pravu.
Postoji ime za ono što ovi mladi kršćani traže i nalaze u tradicionalnim oblicima bogoslužja poput latinskih misa, tamjana i svečanih molitava večernje. Pronalaze autentičnu ljepotu koja pokreće i uzdiže njihovu dušu te ih odvraća od daleko modernije ružnoće. Zapadna filozofska misao ovu ljepotu nazivala je uzvišenom.
Edmund Burke s pravom je naziva uzvišenom, “najjačim osjećajem koji je um sposoban osjetiti”. Sastoji se od transcendentnih stvari koje pobuđuju strahopoštovanje zbog svoje veličanstvenosti. Poziva nas da iskoračimo iz okvira vlastita interesa i zadovoljstva te da pogledamo prema višim stvarima – zajedničkom dobru, svetosti, u konačnici i prema Bogu – stvarima koje životu daju smisao i svrhu.
Bilo da se očituje u umjetničkim djelima, velikim podvizima ili svečanoj liturgiji, uzvišenost potiče odanost, predanost i pobožnost, stanja koja mogu ispuniti prazninu postmoderne pustoši.
Crkva sebe okružuje uzvišenim stvarima, dokazanim stvarima (koje progresivci, nažalost, odbacuju) koje obraćaju i privlače ljude k štovanju i služenju Bogu. To su vanjske manifestacije koje otkrivaju Božju veličinu. Ljudska im je priroda sama po sebi privlačna, baš kao i principi i doktrine koje um očaravaju svojom logikom i mudrošću.
Mladi su kršćani u pravu kada pretpostavljaju kako su stvari koje izazivaju strahopoštovanje dio drukčijeg načina života od ovog današnjega. U pravu su i kada uočavaju nepovratni slom liberalnoga poretka koji im ne nudi ništa uzvišeno.
Problem ovih mladih kršćana u traženju nije ono čemu se dive, već kako poduzeti sljedeće korake koji će ih dovesti do produbljivanja njihove vjere. Moraju se izdići iznad onoga što je “čudno” i iskreno prigrliti uzvišeno u svoj svojoj punini i autentičnosti.
Izvor
