"Ako postoji jedan pridjev kojim se uobičajeno osjećanje poistovjećuje s dobrim kršćaninom, to je bez sumnje “ljubav”. Dobar kršćanin, nasljedujući Krista, nastoji ljubiti sve, a osobito one u potrebi. Međutim, ovaj objektivni pojam dobročinstva, osobito u sadašnjoj klimi, lako se izobličuje u subjektivni pojam utemeljen na emocijama i osjećajima. Tijekom posljednje dvije godine pod krinkom lažnog milosrđa promoviran je niz stavova koji su u suprotnosti s osnovnim medicinskim principima i ljudskim pravima – od nošenja maski, do zatvaranja zdravih, izolacije bolesnika kod kuće dok ne propadnu, i napuštanje starijih ljudi kako bi ih 'zaštitili' – lista 'stvari koje treba raditi' postaje sve duža. U novije vrijeme 'stvar ljubavi' je cijepiti se - razlog je da time štitimo živote drugih.
Jedan broj prelata je iskoristio ovaj plemeniti kršćanski osjećaj tako što su zanemarili moralne i medicinske činjenice. Ako doista volimo svojega bližnjega, kažu nam, moramo odustati od svojih preferencija, prihvatiti nedostatke i primiti cjepivo. Time ćemo pokazati da doista marimo za druge jer ćemo ih tako zaštititi od smrtonosnog virusa. Neki od tih prelata čak koriste izraz da je "moralna obveza" primiti cjepivo. Nasuprot tome, odbijanje cijepljenja bi bio dokaz sebičnosti i sebeljublja, čime se drugi izlažu riziku. Što da o tome svemu mislimo? Naizgled, ako čovjek prihvati sadašnji narativ, čini se da ima smisla.
Međutim, sv. Pavao nam govori da nije dopušteno činiti zlo kako bi iz toga izašlo neko dobro (Rim 3:8). To je vrlo važan koncept s golemim posljedicama za pitanje kojim se bavimo. U prvom članku ove serije o Savjesti i cjepivima, saznali smo da su sva cjepiva koja su danas dostupna razvijena iz staničnih linija dobivenih obdukcijom i ubojstvom ljudskog fetusa. Zaključak je bio da, iako bi se to moglo opravdati u određenim krajnjim situacijama, a Kongregacija za nauk vjere je to nazvalo udaljenom, materijalnom suradnjom, ozbiljni uvjeti za to obično ne postoje i stoga čovjek ne može primiti ta cjepiva u dobroj volji.
U drugom članku serije Razboritost i cjepiva, razmatrali smo određeni broj drugih medicinskih pitanja kao što su zapanjujući izostanak učinkovitosti i sigurnosti tih cjepiva – što se u stvarnosti treba nazvati genskim terapijama – i također njihov potencijal omogućavanja i širenja bolesti, kao i trajnog mijenjanja ljudskog imunološkog sustava (i drugih dijelova ljudskog genoma) na genetičkoj razini. Također smo razmatrali etička pitanja vezana uz grubo nepoštivanje Prirodnog zakona i Nurenbergovog kodeksa i socijalna pitanja vezana uz stvaranje dvorednog sustava "medicinskog aparthejda", što priziva u sjećanje usporedbe s mračnim razdobljima u povijesti... Zaključak je bio da je iznimno nerazborito riskirati i pristati na cijepljenje.
Sada se moramo pozabaviti pitanjem vrline milosrđa, koje se, da bi bilo autentično, mora temeljiti na objektivnoj istini. Sv. Maximilian Kolbe, koji je umro kao žrtva nacističke ideologije, koja je počela metodama kontrole vrlo sličnima ovima koje se provode danas, napisao je: "Nitko na svijetu ne može promijeniti Istinu. Ono što možemo i trebamo učiniti je tražiti istinu i služiti joj kad je nađemo. Stvarni sukob je unutrašnji sukob. Iznad okupacijskih vojski i krvoprolića u koncentracijskim logorima, postoje dva nepomirljiva neprijatelja u dubini svake duše: dobro i zlo, grijeh i ljubav. Koja je korist od pobjeda na bojnom polju ako smo mi sami poraženi u najdubljim slojevima svoje duše? Imajući to na pameti, hajdemo razmotriti pitanje kraljice vrlina, a to je ljubav.
Pitanje: Prvo, što je ljubav i postoji li red kojega se treba držati u praksi?
Odgovor: Kao urođena vrlina, ljubav nas navodi da ljubimo Boga iznad svega na isti način na koji On ljubi Sebe i ljubiti sve što Bog ljubi na isti način na koji On ljubi. Boga je prvi kojega valja ljubiti i Njegove zapovijedi uvijek moraju imati prednost pred svim drugim, koliko god to bilo neodložno: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed." (Mt 22:37-38). Počinjenje grijeha protiv Boga nikada se ne može tolerirati, ni u kojim okolnostima, jer grijeh je uvrijeda Boga i stoga znači da Ga ne ljubimo. "Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi", kaže Gospodin svojim apostolima (Iv 14:15). Drugo, čovjek mora ljubiti svoga bližnjega kao samoga sebe, što implicira da ljubav za sebe prethodi ljubavi prema bližnjemu. Druga zapovijed je toj jednaka: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" (Mt 22:39) Ljubiti bližnjega je ljubiti ga kako ga Bog ljubi i željeti mu ono što je doista dobro za njega, tj. ono što ga čini krjeposnim čovjekom i pomaže mu spasiti svoju dušu.
Dvije važne posljedice slijede iz ovoga. Prva je da činiti išta grješnoga za bližnjega ne može biti pravo očitovanje ljubavi. Druga je da nije važno kako se ja osjećam nego su važne stvari koje su doista korisne za mojega bližnjega. Budući da subjektivni osjećaji mogu lako utjecati na ljubav, važno je pozorno paziti na objektivni poredak dobra da bi se odredilo je li neko djelo doista djelo ljubavi. Na primjer, katolički roditelji čije kršteno dijete namjerava sklopiti civilni brak izvan Crkve mogli bi podržati tu odluku svojega djeteta i prisustvovati ceremoniji kako bi zadržali "mir u kući". Objektivno milosrđe, međutim, zahtijeva da ti roditelji kažu djetetu da ne mogu sudjelovati u ceremoniji zbog moralnog zakona. To bi, naravno, uzrokovalo emotivne probleme i za dijete i za roditelje, ali, govoreći objektivno, roditelji bi to učinili iz ljubavi jer njihovo ponašanje stavlja duhovnu dobrobit djeteta na prvo mjesto i tako sije sjeme obraćenja i spasenja.
Poredak u milosrđu je uvijek: Prvo Bog, spasenje vlastite duše, spasenje duše bližnjega i na kraju moja tjelesna dobrobit i tjelesna dobrobit bližnjega. Budući da su potrebe duše najvažnje, trebali bi biti spremni žrtvovati tjelesnu dobrobit za duhovne dobrobiti, i kad se radi o nama i o bližnjemu. Baš je to razlog zašto nikada ne smijemo učiniti ništa što bi navelo bližnjega na grijeh jer ako istinski nekoga ljubimo, pobrinut ćemo se da mu pomognemo postići nadnaravni cilj za koji su prirodna sredstva nedostatna. Govoriti duši s taktom i u pravo vrijeme znači ljubti tu osobu u istini. Istina je ta koja vodi do slobode, i mi bismo željeli dijeliti istinsku slobodu i ljubav prema Bogu s ljudima koje ljubimo. Drugim riječima, čovjek ne može nekoga autentično ljubiti i u isto vrijeme odobravati ono što je objektivno pogrešno.
Naš život na ovome svijetu je kratak, tek nekoliko godina. Naša duša je vječna, bilo da je sretna u vječnosti s Bogom na Nebu ili vječno nesretna u paklu. Nema mjesta razmatranjima o tjelesnom zdravlju koje imaju ikakvog utjecaja na spasenje duše. Kršenje Božjih zapovijedi bi bio dokaz nepromišljene ljubavi koja stavlja prolazno preživljavanje i udobnost ispred vječnog spasenja.
P: Zašto primanje cjepiva oskvrnjuju ljubav?
O: Ako uzmemo u obzir sve više medicinskih dokaza i saznanje o moralnim pitanjima vezanim uz fetalne stanice, primanje cjepiva i ohrabrivanje drugih da to učine je daleko od čina ljubavi, jasno i objektivno krši najtemeljnije načelo milosrđa. Krši ljubav prema Bogu koji je rekao: Ne ubij. Krši ljubav prema djetetu čiji organi su omogućili postojanje cjepiva. Krši ljubav prema vlastitoj duši tako što čini grijeh protiv savjesti i protiv vlastitoga tijela. Krši prava drugih da nas vide u dobrom svjetlu, a ne da ih sablažnjavamo.
P:U članku o Savjesti, istraživali ste činjenicu da su cjepiva napravljena i/ili testirana na stanicama pobačene djece. Ono kako to ja razumijem, jest da se radi o udaljenoj, materijalnoj suradnji. Niste li u nesuglasju sa Svetom Stolicom?
O: Cilj ovog članka nije suprotstaviti se Svetoj Stolici, koja je vrhovni autoritet o tom pitanju, nego ponukati na promišljanje kako bi se pokazalo da upute koje smo do sada dobili predstavljaju samo djelomični uvid u problem. Zbrka nastaje zbog nedostatnog razmatranja što, u moralnoj teologiji, nazivamo "moralnim ciljem" nekog djelovanja, a to je ovdje primanje cjepiva. Ne radi se toliko o tim prvotnim pobačajima, niti o istraživanjima koja su provedena na mrtvim fetusima, niti o marketingu tako nastalih proizvoda. Sva ta djela su krajnje ozbiljna i moramo uložiti sav napor kako bismo raskrinkali veličinu zlog pogona u koji smo uključeni. Zato je strahota tih djela naglašena u prvom članku. Previše se ljudi, čak i neki svećenici i biskupi, toliko naviknulo na pobačaj da je potrebno potaknuti njihove savjesti.
Stvarni problem sa strogo moralno gledišta leži baš u činjenici da koliko god je prvotni pobačaj udaljen ili koliko davno ili daleko su provedena laboratorijska istraživanja ili farmaceutski marketing, postoji neposredna veza između primatelja cjepiva i mrtvog djeteta, a ta je veza u rezidualnim komponentama staničnih linija koje pripadaju tom djetetu i koje primatelj iskorištava za svoje tijelo zahvaljujući cjepivu.
Drugim riječima, moralni cilj uzimanja cjepiva kako bi se zaštitilo vlastito zdravlje (to je dobar cilj sam po sebi) poništava činjenica da je cjepivo izravno nastalo iz zlostavljanja nedužne osobe i uključuje nešto od te osobe. To je problem na koji Sveta Stolica tek treba dati odgovor. U svojoj objavi od 20. prosinca 2020., referira se na "formalnu suradnju s pobačajem iz kojih su korištene stanice u proizvodnji cjepiva"; Ne uzima u obzir specifičan problem otete tvari koju cjepivo na neki način predstavlja i za koju mora postojati neka naknada.
Naravno, mogli bismo se prisjetiti primjera iz priručnika moralne teologije koji se bave udaljenom materijalnom suradnjom. Međutim, možemo raspravljati o tome da oni nisu primjenjivi iz jednostavnog razloga što je ovo potpuno novi problem koji zahtijeva novi odgovor. Nikada prije nismo bili u situaciji da možemo od djeteta ukrasti takve vitalne elemente da se oni, zbog svoje učinkovitosti, koriste (navodno) za opskrbu milijardi ljudi za borbu protiv virusa i to kroz desetljeća. Nikada prije nije bilo moguće iskorištavati ljudsko biće na taj način. Institucijalno ropstvo je daleko iza nas. Čak je i kanibalizam manje ozbiljan jer kad se konzumira ljudsko meso, ono posluži kao hrana, ali na kratko. Mi ovdje imamo ljudske ostatke koji se sada, nakon zloupotrebe u laboratoriju, koriste – suprotno volji njihovog vlasnika – da neograničeno služe životu nekog drugog. To je srž ovog pitanja.
Također je važno razmotriti da je primanje ovakvih cjepiva genske terapije kršenje ljubavi prema drugim fetusima koji će biti ubijeni zbog industrije cjepiva koja se promiče zbog sadašnjih cjepiva. To je istraženo detaljnije u prvom članku. Nije pretpostavka nego stvarnost dokazana studijama u suvremenim medicinskim časopisima koje dokazuju da su lijekovi kao molnupiravir testirani na mišjim plućima i traži se testiranje budućih cjepiva protiv COVID-19 na istim miševima s nakalemljenim ljudskim fetalnim organima (koji umiru zbog obdukcije i metode uzimanja organa). Drugim riječima, već i sama činjenica da se sada dostupna cjepiva proizvode i/ili testiraju pomoću fetalnih stanica povećava potražnju za još više cjepiva i lijekova te vrste. Dakle, uzimanje cjepiva nije samo grijeh protiv prvobitno pobačenog djeteta, nego ugrožava i drugu djecu koja će umrijeti, ponuđeni kao žrtve Molohu, krvožednom Kanaanskom bogu kojemu su žrtvovana djeca.
Zlo korištenja matičnih stanica pobačene djece je mnogo ozbiljnije i dalekosežnije u svojim implikacijama nego što to mnogi žele priznati. Iako svaka osoba koja prima cjepivo nije aktivni sudionik u njima, ipak je teško misliti da su potpuno bez krivice, budući da se zapravo okorištavaju time. Za svećenike je ovo naročito važno pitanje. Koliko grijeha se počini u proizvodnji i marketingu tih cjepiva? Hajdemo ih pobrojiti:
Prošli grijesi: Prvobitni pobačaji, obdukcija ljudskih bića, uskraćivanje prirodnog i natprirodnog života (dijete ne može biti kršteno, što mu uskraćuje vječni život i gledanje Boga), mučenje, krađa i uzurpacija ukradenih organa, manipulacija dijelovima tijela, oskvrnuće djeteta. Sadašnji grijesi: suradnja u industrijalizaciji ljudskoga tijela, uključujući marketing farmaceutskih proizvoda. Budući grijesi koji će biti počinjeni zbog rastuće industrije; poticanje začaranog kruga stvaranja novih linija fetalnih stanica kao i uzimanje fetalnih organa za kalemljenje na laboratorijske miševe (miševi za ljudski imunološki sustav), čime se potiču novi, nebrojeni pobačaji. To bi moglo doći do razine (ako se to već nije dogodilo) stvaranja embrija u laboratorijima samo kako bi ih se moglo iskorištavati.
P: Dobro, dakle uzimanje cjepiva je protiv savjesti, razboritosti i ljubavi. No mnogi ljudi se cijepe kako bi mogli nastaviti uzdržavati druge. Ne mislite li da time pokazuju uzvišeni stupanj ljubavi?
O: Najvažnije je u ovoj situaciji, naročito za svećenike i liječnike, biti svjestan objektivne istine nasuprot subjektivnih osjećaja. Subjektivno bi netko mogao osjećati da se radi o ljubavi kad se pristaje na cijepljenje da bi osoba mogla nastaviti raditi i uzdržavati druge. Govoreći objektivno, takvo djelovanje se ne uklapa u ono što je potrebno za vrlinu ljubavi. Bila bi to pogrešna ljubav, jer prava ljubav zahtijeva da budemo poslušni Božjem vrhovnom zakonu (u ovom slučaju petoj zapovijedi) i da nas vodi razboritost kako smo pokazali u drugom članku. "Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi", kaže naš Gospodin (Iv 14:15).
Kad spominjemo Božje zapovijedi, neki bi mogli suditi Bogu, kao da su Njegove zapovijedi proizvoljne. U stvarnosti, zapovijedi nisu proizvoljne. One su u skladu s našom naravi koja je stvorena na sliku Božju i stoga je recept za sreću. Zato je sv. Toma mogao napisati: "Grijeh nije ništa drugo nego zastranjenje od onoga što je u skladu s našom naravi"; To je sjajno sažeto u Katekizmu katoličke Crkve (#2059): "Deset riječi (Deset zapovijedi) ... pripadaju Božjoj objavi sebe i svoje slave. Dar zapovijedi je dar Boga samoga i Njegova sveta volja. Obznanjujući svoju volju, Bog se objavljuje svojim ljudima."
P: A što je s načelom dvostrukog efekta koji dopušta nešto što može imati i dobar i loš učinak?
O: Po načelu dvostrukog efekta, prva odredba je da aktivnost koja se provodi bude, sama po sebi, dobra ili bar neutralna. Kako smo pokazali, pribjegavanje okaljanim cjepivima je samo po sebi loše i stoga to načelo nije ovdje primjenjivo. Čovjek nikada ne smije činiti nešto što je nesumnjivo loše kako bi iz toga proizašlo neko dobro. Na primjer, svećenik ne smije dati svetu pričest javnom grješniku koji je milijunaš kako bi osigurao donaciju za gradnju škole.
P: Zasigurno je svećenik koji odbija cjepivo samoživ i osjetljiv na vlastito zdravlje, naročito ako to znači da ne će moći izravno ispunjavati svoje obveze?
O: To bi moglo biti točno kad ne bi bilo etičkih prigovora cjepivu i kad bi se od cjepiva mogle očekivati samo manje loše posljedice. Međutim, govoreći objektivno, to nije slučaj kad znamo podrijetlo cjepiva i stvarnu opasnost cjepiva za zdravlje, čak i za život.
Svećeniku se ne može zamjerati što odbija tretman čijih zlih aspekata je svjestan i čije posljedice, poput bolesti i smrti, su dobro poznate. To ne znači da je osjetljiv na svoje zdravlje nego da je razborit i da ima ispravan odnos prema sebi i drugima, jer ako bi se nešto loše dogodilo svećeniku zbog cjepiva i drugi bi trpjeli zbog toga. Osim toga, radilo bi se o iskušavanju Boga kad bi se očekivalo da nas zaštiti ako se podvrgnemo cijepljenju za koje znamo da je štetno za naše zdravlje.
Do sada određeni broj svjećenika nije bio svjestan izopačenosti onoga što se sada događa. Međutim, uz sve više štete koja se čini ljudima cjepivima i rastućoj tiraniji, čini se da više nije moguće ignorirati ono što se stvarno događa. Ako je svećenik neupućen, to može biti zato što je toliko zaposlen da o tome uopće nije razmišljao. Ali ako je to zato što to uopće ne želi zbog socijalnih posljedica i hijerarhije, tada je to ozbiljan problem.
P: Ne bi li svećenik koji je svjestan fizičkih opasnosti cjepiva trebao položiti svoj život za svoje vjernike poput vojnog kapelana u ratu i ipak se cijepiti nadajući se da će još neko vrijeme moći služiti vjernicima i potrebama njihovih duša?
O: Svećenik mora katkada riskirati za svoje vjernike i čak mora biti spreman izložiti opasnosti svoje tjelesno zdravlje za duše koje su mu povjerene. Na primjer, ako župni svećenik uđe u kuću jednog od svojih župljana zahvaćenu požarom, njegova je dužnost riskirati svoj život kako bi podijelio sakramente onima koji su zaglavljeni unutra, pretpostavljajući da postoje izgledi za uspjeh. Ako to načelo primijenimo ovdje, činilo bi se da ako bi svećenik izgubio svoju službu zbog necijepljenja i tako ostavio mnoge duše bez sakramenata, on bi trebao riskirati cijepljenje nadajući da mu ne će naškoditi bilo kratkoročno ili dugoročno. Čak bi se mogao i prisjetiti Gospodinovih riječi: "... ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi" (Mk 16:18).
Međutim, ova usporedba nije priklada iz dva razloga. U prvom redu, ostaje izvorno objektivno zlo cjepiva, i, kao što smo vidjeli, čovjek nikada ne smije činiti zlo da bi dobio neko dobro. U drugom redu, u scenariju s kućom u plamenu ne postoji drugi način da vjernici dobiju sakramente; to nije isto kao dijeljenje sakramenata u župi. Glavni razlog za to je da postoje drugi načini u svećeničkoj službi. Pretpostavimo da biskup ukloni svećenika iz njegove župe ili ga čak suspendira iz službe jer se odbija cijepiti i nema nikoga tko ga može zamijeniti. Ta odluka, koja je suprotna i prirodnom i Božanskom zakonu, je nepravedna i stoga je neučinkovita. Najviši zakon u Crkvi je spasenje duša i sve drugo blijedi u usporedbi s time. Kanonske odluke koje su u suprotnosti s prirodnim i Božanskim zakon su ništavne. Stoga takav svećenik može i mora nastaviti služiti potrebama vjernika čak i ako to mora biti u njihovim domovima i bez odobrenja biskupa.
Usporedba s ratnim scenarijom gdje svećenik riskira svoj život da bi podijelio sakramente umirućim vojnicima na bojnom polju također nije valjana jer kapelan stavlja duhovne potrebe ljudi iznad svog tjelesnog zdravlja bez uključivanja u nezakonite radnje. Štoviše, vojnik ili vojni kapelan ne moraju nužno riskirati svoje živote cijelo vrijeme. Postoji vrijeme za sve i način za sve. Čak se i vojnici kamufliraju i skrivaju kako bi izbjegli izravnu opasnost.
Svećenik bi mogao smatrati da djeluje junački ako riskira svoj život kako bi spasio živote i duše drugih i doista bi mogao činiti nešto časno. On bi, međutim, činio nešto objektivno krivo i to bi moglo ugroziti njegovo spasenje u vječnosti. Nadalje, svećenik mora razmotriti i činjenicu da pristajući na cijepljenje pasivno savjetuje drugima da učine isto.
P: Niste li rekli da je duhovna dobrobit važnija od tjelesne? Po toj logici, ne bi li svećenik trebao pristati na cijepljenje bar da udijeli posljednju pomast i sakramente?
O: To je vrlo teška odluka za svećenike. Velika je nepravda kad svećenik ne može doći u dom umirovljenika ili bolnicu jer nije cijepljen, i to uzrokuje duboku bol u srcu dobrog svećenika. Ne čudi da mnogi svećenici rješavaju to pitanje tako da pretrpe nepravdu i cijepe se. Ponavljam, kad bi to bilo pitanje malog rizika ili neugodnosti, odluka bi bila lagana. Međutim, ponovno se suočavamo s dva problema.
Prvi je da svećenik ne smije učiniti ništa što je objektivno krivo (kao što je cjepivo dobiveno od pobačene djece) kako bi učinio djelo milosrđa. To je lažno milosrđe. Nadalje, s gledišta medicine i razbora, sve više dokaza i sve veći broj liječnika i znanstvenika koji zahtijevaju trenutačni prekid s nizovima cijepljenja dokazuje da se ovdje ne bavimo nevažnim neugodnostima. Mnogi su umrli i mnogi drugi su se ozbiljno razboljeli. Dugoročne posljedice još uvijek nisu poznate. U tom kontekstu nitko ne bi smio vjerovati našim političarima i farmaceutskim kompanijama, a svećenik i manje od ostalih. Dugoročno, a ne kratkoročno trebamo sagledavati važnost prisutnosti svećenika.
P: Dakle, vi kažete da oni samo trebaju ne činiti ništa i dopustiti vjernicima da umiru bez sakramenata? Nije li to nemilosrdno?
Odgovor. Dobar svećenik ne će nikada "ne činiti ništa" kad je neki čovjek u potrebi. Ako svećenik ima vjere, događat će se čuda, vrata će se otvarati. Čak i ako se to ne dogodi, još uvijek ima puno toga što on može učiniti. On bi, prije svega, trebao upozoriti svoje župljane da mu ne će biti dopušten ulazak u bolnicu ili dom umirovljenika. To će župljane potaknuti da u svako doba budu dobro pripremljeni. Ako netko mora biti hospitaliziran, treba im reći da pozovu svećenika prije dolaska hitne pomoći tako da mogu primiti sakramente prije odlaska u bolnicu. Kad se radi o domovima umirovljenika, tu trebaju biti lukavi. Mnogi štićenici mogu izaći iz doma na nekoliko sati i za to vrijeme obitelj može organizirati posjet svećenika. Tužno je da moramo pribjegavati takvim taktikama, ali to se ne razlikuje od vremena kad su svećenici morali djelovati u podzemlju ili su se morali prerušavati kao laici u raznim razdobljima povijesti Crkve.
To vodi do sljedeće važne činjenice. Bog od nas nikada ne traži nemoguće. Katkada se nađemo u situaciji u kojoj ne postoji idealno rješenje. U tim slučajevima moramo izabrati stazu koja je objektivno dobra i prepustiti se Božjoj providnosti. On će nas blagosloviti i pobrinuti se za sve ostalo, jer tada mi doista djelujemo iz ljubavi.
P: Neki biskupi su uveli obvezno cijepljenje za svoje svećenike. Ne pokazuju li oni time ljubav prema svojim ljudima jer tako sprječavaju da svećenici ne zaraze laike?
Odgovor. Punina svećeništva je dana biskupima da vode duše do Neba, a ne da diktiraju osobna stajališta o medicinskim pitanjima. Biskupi nemaju nikakva prava nametati obvezno cijepljenje. Čak i kad bi cjepiva bila sigurna, učinkovita i kad bi zaustavljala širenje zaraze (što se ne događa), to bi i tada bilo krivo. Oni koji su tako odlučili djeluju kao da je Crkva korporacija. Oni podlažu Svetu katoličku Crkvu prisili, čime Kristova Crkva postaje lutak na koncu države. Oni dopuštaju da Zaručnica Kristova bude zlostavljanja od stane kvazi-svemoguće birokracije. Nažalost, to je nečuveni zločin za koji će jednog dana morati odgovarati.
Takvi biskupi djeluju suprotno prirodnom zakonu jer svaka osoba koja vlada svojim intelektualnim sposobnostima ima neotuđivo pravo, unutar ograničenja moralnog zakona, donositi vlastite medicinske odluke. Ni jedan ljudski autoritet, uključujući i vrhovni vjerski autoritet, nema pravo uzurpirati to pravo. Tako djeluju protiv pozitivnog ljudskog zakona, naročito protiv Nurembergovog kodeksa (1947) koji određuje da je za eksperimentiranje s ljudima apsolutno nužan "dobrovoljni pristanak pojedinca. To znači da osoba uključena u to mora imati zakonsku sposobnost za davanje pristanka; treba biti u takvom položaju da može slobodno odlučivati, bez uplitanja bilo kojeg elementa prisile, prijevare, obmane, prinude, prekoračenja ili koje druge forme ograničenja ili prisile; i treba imati dovoljno saznanja i shvaćanja elemenata stvari na koju pristaje kako bi se tako omogućila informirana odluka." Naposlijetku, oni tako djeluju protiv Zakona Crkve, jer zloupotrebljavaju duhovnu moć nametanja medicinskih procedura svojim svećenicima. To je užasan oblik klerikalizma. Takva zloporaba je usporediva s nečuvenim zločinima kao što je pedofilija i jednoga dana bi mogla biti tako okvalificirana i kažnjena.
P: Što ako je svećenik pod pritiskom da se cijepi i smatra da time daje dobar primjer drugima?
Odgovor. Svećenik u toj situaciji mora moliti za vrlinu razboritosti i obilje darova savjeta i hrabrosti. Moguće je da takav svećenik ima veliko srce i želi pokazati ljubav primajući cjepivo, no vrlina razboritosti natkriljuje čak i vrlinu ljubavi. Ako, nadajmo se, nakon dobrog promišljanja, svećenik dođe do zaključka da uzimanje cjepiva nije ni razborito ni milosrdno, tada je njegova dužnost da ostane čvrst, što god se dogodilo i najviše vjeruje intervenciji Božanske providnosti.
Ako se ipak odluči na cijepljenje, on bi, nažalost, time sablaznio duše koje bi svjedočile popuštanju pritisku i uzimanju tvari čije štetnosti bi morao biti svjestan i, što je još gore, da se radi o obliku suradnje s najozbiljnijom vrstom zlostavljanja djece. Sablazan, navođenje druge osobe na grijeh, je jedan od najozbiljnijih grijeha protiv ljubavi. Zato je naš Gospodin rekao: "A tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora" (Mt 18:6). On također riskira uskraćivanje sakramenata vjernicima u slučaju da mu cjepivo ozbiljno naudi. Od kakve je koristi mrtav ili onesposobljen svećenik?
On bi naškodio onima koji misle da je siguran, a nije. To je jedan od najevidentnijih problema sa sadašnjim narativom. Obvezno cijepljenje se provodi s punim znanjem da nema sigurnosti zaštite cjepivom. Zašto zaštićeni traže od nezaštićenih da imaju istu razinu zaštite koja je uzrokovala da se zaštićeni boje nezaštićenih? Drugim riječima, cijepljeni su pravi izvor opasnosti od zaraze (čak i izvor agresivnijih varijanti) jer misle da su zaštićeni, a nisu, i time postaju skloniji zarazi i širenju virusa. Taj apsurd dolazi do nevjerojatnih razina kad imamo vlade koje slave "otvaranje granica cijepljenima", a u isto vrijeme upozoravaju da će to povećati broj "slučajeva" i tada zatvaraju mjesta koje su rezervirana samo za cijepljenje zbog "izbijanja Covida"! Necijepljeni su, s druge strane, često oprezniji i, štoviše, kad su dobro informirani, uzimaju vitamine i minerale kako bi poboljšali svoj imunološki sustav protiv virusa.
Konačno, takav svećenik bi također štetio i biskupima i političarima koji promiču cijepljenje i koji će zbog toga odgovarati Bogu. Čin milosrđa je oduprijeti se biskupu, svećeniku ili političaru koji ohrabruje cijepljenje jer kad dođe dan svođenja računa, teško je zamisliti kako će izbjeći odgovornost. Suđenje u Nurembergu je ozbiljan podsjetnik da će zločini biti oštro kažnjeni – već na ovome svijetu – i da će se kazna odnositi i na one koji su imali ovlasti a nisu učinili ništa da se suprotstave tim zločinima.
P: Što je s cijepljenjem djece, naročito ako se obveza cijepljenja proširi na školstvo? Nije li mogućnost obrazovanja važan dio ljubavi tako da dijete može biti koristan član društva?
O: Ista objektivna načela kako smo ih prije naveli trebaju biti primjenjiva i na djecu. No, to nije sve. Dr Robert Malone, tvorac mRNA cjepiva genske tehnologije je dao roditeljima uznemirujuće upozorenje i izvrstan sažetak medicinskih opasnosti eksperimentalne genske terapije zbog promjena koje ta terapija uzrokuje u imunološkom sustavu: "Prije nego date injekciju djetetu, a to je neopoziva odluka, želim vas informirati o znanstvenim činjenicama o ovom genskom cjepivu koje se temelji na mRNA tehnologiji cjepiva koje sam ja kreirao. Roditelji moraju razumjeti tri stvari. Prva je da će virusni gen biti ubrizgan u djetetove stanice. Taj gen tjera djetetovo tijelo na proizvodnju otrovnih spike proteina. Ti proteini često uzrokuju trajno oštećenje u djetetovim vitalnim organima, uključujući mozak i nervni sustav, srce i krvne žile, uključujući i mogućnost stvaranja ugrušaka, njihov reproduktivni sustav, a cjepivo može pokrenuti temeljite promjene u njihovom imunološkom sustavu. Najalarmantnija stvar s tim u svezi je da kad se ta oštećenja dogode, ona su nepopravljiva. Mogu se liječiti lezije unutar mozga. Mogu se popraviti ožiljci na srčanom tkivu. Ne može se popraviti genetički resetiran imunološki sustav i to cjepivo može uzrokovati reproduktivnu štetu koja može imati utjecaja na buduće naraštaje u vašoj obitelji. Druga stvar koju morate znati je da je ovo nova tehnologija koja nije bila adekvatno testirana. Treba nam bar 5 godina testiranja/istraživanja prije nego možemo doista znati s kakvim rizicima se suočavamo. Štete i rizici novih lijekova često se otkrivaju puno godina nakon početka korištenja. Pitajte se želite li da vaše vlastito dijete bude dio najradikalnijeg medicinskog eksperimenta u ljudskoj povijesti. I na kraju: laž su razlozi koje navode za potrebu cijepljenja djece. Vaše dijete ne predstavlja opasnost za svoje roditelje ili njihove bake i djedove. Zapravo je obrnuto. Njihov imunitet, nakon preboljelog COVIDA je vrlo važan za sprječavanje bolesti u vašoj obitelji, ako ne i u cijelome svijetu. Ukratko, ne postoje dobrobiti za vaše dijete ili vašu obitelj od cjepiva zbog malenog rizika ako imamo na pameti poznate rizike od cjepiva s kojima bi vi i vaša djeca morali živjeti do kraja života. Analiza rizika i dobrobiti to pokazuje."
Dr. Maloneove napomene nas navode da se pitamo nije li manipulacija genetičkim nasljeđem čak i ozbiljniji zločin od krađe i zloupotrebe ljudskih stanica. Kad uzmemo u obzir nepopravljive promjene koje će cjepivo uzrokovati kod sljedećih naraštaja, čini se da je baš tako.
P: Sad shvaćam o čemu pričate i da narativ koji nam se nameće nije istinit. Međutim, s polarizirajućom prirodom ove teme i nametanja obveze cijepljenja od strane vlade, ne griješe li protiv ljubavi takozvani "istinoljubivi" ljudi poput vas jer siju sukobe, nesklad, razdor i čak ohrabruju pobunu? Ne bismo li trebali nastojati govoriti isto?
O: Milosrđa ne može biti bez istine. Ako se vaša briga za druge temelji na lažima, tada to nije ljubav, već zabludjela filantropija. U svakom razdoblju ljudske povijesti, hrabre duše su se morale suprotstaviti zabludama i lažima, baš iz ljubavi za svoje bližnje. Nikada nije zabavno biti čovjek koji kvari raspoloženje ili čovjek koji mora upozoravati na slona u sobi ili reći da je car gol. Ali oni koji su dovoljno hrabri da to učine su oni koji doista ljube.
Kada je sv. Katarina Sijenska pošla u Avignon kako bi molila papu da se vrati u Italiju, trebalo joj je mnogo hrabrosti, ali je ona to učinila zbog ljubavi. Ljubila je Krista i ljubila je sv. Oca, kojega je zvala "slatki Krist na zemlji". Iz ljubavi je otišla tako daleko da je raskolničke kardinale nazvala "utjelovljenim đavlima". Takav jezik podsjeća na sv. Ivana Krstitelja koji je farizeje nazvao "zmijskim porodom" (Lk 3:7) ili naš Gospodin koji ih je nazvao okrečenim grobovima (Mt 23:27).
Štoviše, nikada u povijesti se istinska reforma nije provela bez plivanja protiv struje. Jedna od najgorih politika katoličke Crkve u zadnjih nekoliko desetljeća je bila neopiranje zlu i pretvaranje da će se stvari posložiti ako bude prema svima "pristojna". Nigdje ne piše da je Krist bio "pristojan". Bio je zapravo prilično grub s onima s kojima je trebao biti grub, kao s farizejima, jer ih je ljubio i želio je da se obrate. To smo izgubili. Naši prelati i svećenici se boje reći išta što će uzrujati ljude. No, to nikako nije kršćanski. Pravi kršćanin želi istinsko dobro ljudima, a ono što je istinski dobro je, u prvom redu, eliminiranje zla. Trebamo ponovno pročitati što je Pavao VI. napisao u Humane Vitae:"Najvažniji oblik milosrđa prema dušama sastoji se u tome da ni na koji način ne umanjimo Kristovo učenje o spasenju duša."
U situaciji poput ove u kojoj smo sada, svatko tko ima ikakav oblik moralnog autoriteta i koji vidi zlo u sadašnjem narativu ima dužnost progovoriti. Nečinjenje vodi u sigurnu pobjedu sila zla. Postoje nebrojeni primjeri u povijesti. Papa sv. Felix III. je utvrdio: "Ne suprotstavljati se zabludi znači odobravati je; ne braniti istinu znači potiskivati je, i, doista, propustiti smesti zle ljude – kad je to moguće – nije manji grijeh od ohrabrivanja zlih ljudi."
Naravno, za to nam je potrebna hrabrost i ako je imamo dovoljno, možemo utjecati na to da se stvari mijenjaju. Ronald Reagan je jednom rekao: "Zlo je nemoćno ako su dobri bez straha."
P: Znači li to da se moramo više baviti aktivizmom u suprotstavljanju sadašnjem narativu?
O: Aktivizam ne mora nužno značiti ulične prosvjede. Svi imamo dužnost moliti i činiti pokoru, govoriti istinu, suprotstavljati se zlu, nikada ne surađivati sa zlom i grijehom.
Nekima je, međutim, ta nužnost veća. Jasno je da svećenici i liječnici u tom pogledu moraju preuzeti vodeću ulogu. Svećenici mogu biti jako opterećeni svojim redovnim svećeničkim dužnostima, ali to ne smanjuje, nego povećava, njihovu obvezu da osvježe ono što su naučili u sjemeništu i da ostanu u tijeku s trenutnim događanjima. Moralna teologija ne postoji u vakumu. Ona ima praktične primjene i posljedice. Svećenik se ne može prepustiti neznanju nego to mora prevladati marljivim proučavanjem. Članci o savjesti i razboritosti su naveli mnogo referenci na ugledne izvore, baš zato da omoguće zaposlenom svećeniku da brzo nađe ispravne odgovore i još se detaljnije informira o nekom pitanju. Svećenik ne smije zanemariti trenutačne probleme jer mora biti vođa vjernicima koji od njega traže savjet. To je veliki izazov, naročito kad su pod pritiskom svojih nadređenih, ali je neprihvatljivo glumiti noja i ciljati na slijepo nadajući se da nitko ne će stradati. Od svećenika će se tražiti polaganje računa, i prije nego mislimo.
I liječnici, kako bi bili u stanju istinito informirati svoje pacijente, imaju dužnost puno istraživati i proučavati temu prave prirode virusa i profilaksu i mjere, održive etičke tretmane, kao i proučavati pitanje cjepiva općenito. Mnogi pacijenti su skloni slijepo slijediti savjete svojih liječnika, što samo povećava odgovornost liječnika. Liječnici ne će moći reći, "Ne znam" ili "Samo sam slijedio naredbe i upute". Liječnikova dužnost je znati. Ako ne može pomoći, najmanje je da ne čini štetu i da pacijenta pošalje onome tko može pomoći. Sada su liječnici pod povećalom i riskiraju svoju karijeru ako idu protiv narativa. Međutim, na kraju, njihova utjeha će biti da su iskreno ljubili svoje pacijente i da su učinili pravu stvar, čak i ako je to bilo na njihovu privremenu štetu. "Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje"(Iv 15:13).
U govoru o Zadnjim vremenima, sâm naš Gospodin nas upozorava da budući da će se razmahati bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti (Mt 24:12). Čini se da je to vrijeme došlo. Mnogi naši izbori da činimo djela "iz ljubavi" su zaprljani samoljubljem, kako je sv. Pavao upozorio svog učenika Timoteja: "Ali ovo znaj: u posljednje će doba nastati teška vremena, jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi ... ljubitelji požude mjesto ljubitelji Boga" (2 Tm 3: 1-4). U tom kontekstu, i svećenici i laici mogu biti navedeni na stranputicu, biti ulovljeni načinima ovoga svijeta i ne prepoznati svoje obveze i ispunjavati ih. Svi smo mi dobri u izgovaranju da bi izbjegli teške odluke.
Zamolimo Gospodina, preko Majke pravedne ljubavi (Knjiga Sirahova 24:24), za milost da istinujemo u ljubavi (Efežanima 4:15). Iako je kasno, nikad nije kasno za ljubav. Ljubav nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi (1 Kor 13:5-7)."
