Objavom Nostra aetate na Drugom vatikanskom saboru prije šezdeset godina, Katolička Crkva je odlučno odbacila neprijateljstvo prema Židovima i potvrdila Gospodinovu trajnu vjernost izraelskom narodu. Ipak, sve veći broj katolika danas — osobito mladih — ostaje neupućen u tu činjenicu, u tragičnu povijest koja joj je prethodila i u dosljednu potvrdu koju joj je Crkva davala u godinama nakon toga.
To što antisemitske ideje dobivaju na zamahu među katolicima nije samo moralno zabrinjavajuće, nego i jasno svjedoči o neznanju utemeljenja naše vlastite tradicije. Ovaj semestar, dok sam držao svoj godišnji kolegij o Crkvi i svjetskim religijama još jednoj izvrsnoj skupini predanih mladih ljudi, moram priznati da me iznenadila potreba odgovaranja na dvojbe o važnoj vezi — ukorijenjenoj u povijesti i živoj u sadašnjosti — koju mi kao katolici dijelimo sa židovskim narodom.
Taj sam kolegij predavao otprilike tisući studenata tijekom više od petnaest godina. No, iako se predavač uvijek mora prilagođavati novim izazovima dok prenosimo trajne istine Vjere, ovaj semestar donio je nešto doista novo: čvrsti nauk Crkve sada se često smatra jednako ili manje vjerodostojnim od zapaljivih tvrdnji koje šire internetske osobe poput Nicka Fuentesa, koji tvrde da je Bog odbacio Židove i da su naši društveni poremećaji nekako njihovo djelo.
Ne namjeravam se ovdje izravno baviti takvim osobama, jer su drugi, uključujući Georgea Weigela i Marcusa Petera, već iznijeli točke koje bih i sam želio ponuditi o nedavnom povratku narcizmom potaknute ogorčenosti prisutne u određenim katoličkim krugovima. Ipak, u ovom trenutku kada radikalne marginalne skupine nude zavodljiva rješenja društvenih problema — obećanja koja iz nekog razloga uključuju traženje žrtvenog jarca u Židovima — potrebno je ponovno istaknuti jasno učenje Crkve o narodu koji je prvi čuo Božju riječ.
Ratzinger na Drugom vatikanskom koncilu: oblikovanje obnovljene vizije Izraela u Crkvi
Kao što će se mnogi čitatelji sjetiti, papa Lav nedavno je obilježio šezdesetu godišnjicu Nostra aetate Drugog vatikanskog koncila važnom srijedom općom audijencijom posvećenom prisjećanju trajne i duboke povezanosti Crkve s Izabranim narodom. Ohrabrujuće je da se naš Sveti Otac pozabavio ovom temom. Međutim, također je ključno da mi kao roditelji, kler i odgojitelji jasno pokažemo da ovo gledište nije osobita perspektiva nekog američkog pape, nego jednostavno ponavljanje onoga što je Nostra aetate autoritativno naučavala prije šezdeset godina i što je svaki papa od tada dosljedno ponovno potvrđivao.
Osim jedne izolirane papinske audijencije, prirodno se nameće pitanje kamo bi se katolici trebali okrenuti za pouzdanu jasnoću o ovoj temi.
Kako često govorim ljudima, odgovori na ovakva pitanja obično nisu teško pronađeni, jer najčešće stoje naočigled — u Katekizmu. Bogu hvala, tako je i u ovom slučaju (vidi, primjerice, KKC §§121, 674, 839–40, 1096). No, kao što je često slučaj, nijedan suvremeni glas ne pruža veću jasnoću o ovoj temi od Josepha Ratzingera (pape Benedikta XVI.), veličanstvene figure koja je nadzirala izradu Katekizma.
Da bismo razumjeli Ratzingerovo djelo o ovoj temi, moramo započeti shvaćanjem da pitanje stava Crkve prema Izraelu za njega nije bilo puka akademska zanimacija. Oblikovan moralnim svjedočanstvom svog oca koji je bio protivnik nacizma te trajnim sjećanjem na Šou, težina židovsko-kršćanskih odnosa duboko se utisnula u bavarskog mladića od najranijih dana. I kao potvrda koliko mu je ovo pitanje ostalo središnje tijekom čitavog života, odnos Crkve prema židovskom narodu bio je jedna od malobrojnih velikih teoloških tema koje su zaokupljale Benedikta sve do njegovih posljednjih dana.
Ratzingerov interes za židovski narod kovao se u žarištu Drugog vatikanskog koncila, gdje je kao mladi svećenik pomagao oblikovati koncilsko učenje o odnosu Crkve prema drugim religijama, osobito judaizmu. Služeći kao teološki stručnjak na Koncilu, vlč. Ratzinger odigrao je ključnu ulogu u oblikovanju zbivanja, pripremajući važne govore za utjecajnog kardinala Josefa Fringsa. Ove intervencije pomogle su osigurati da Nostra aetate izričito odbaci kolektivnu židovsku krivnju za Kristovo raspeće te ojačale njezinu osudu antisemitizma.
U ovom razumljivom i pristupačnom dokumentu, Crkva uči da Bog “najmilije drži Židove poradi njihovih otaca” i govori o tome da Izrael zadržava “prvo mjesto” među onima koji još nisu prihvatili Evanđelje. Ističući duhovno bogatstvo zajedničko kršćanima i Židovima, oci posljednjeg crkvenog ekumenskog sabora naglasili su da kršćanstvo crpi iz judaizma čitav Stari zavjet i s njime temelje naše vjere. Ovo nasljeđe — iznimno važno u vrijeme kada se nijekanjem osporava ta temeljna istina — uključuje i naše samo ispovijedanje jednoga, jedinoga, istinitog i živoga Boga.
Riječju i djelom: življena solidarnost sa židovskim narodom
Ključno je da je Benedikt svoju predanost Izraelu pokazivao ne samo riječima nego i djelima. Primjerice, tijekom povijesnog posjeta Tempio Maggioreu (Velikoj sinagogi u Rimu), papa je naglasio „solidarnost koja povezuje Crkvu sa židovskim narodom” i našu „duhovnu bratstvu”, ističući da se „iz našeg zajedničkog nasljeđa može naučiti mnogo lekcija”. Nadalje, Benedikt je snažno obnovio neopozivu predanost Crkve odbacivanju „pošasti antisemitizma”.
Slično tome, u dirljivom govoru u Reichstagu u Berlinu, papa je naglasio „veliku bliskost prema židovskom narodu” i „posebnu vezu” koju s njima dijelimo kao s „ljubljenom braćom”. Time je Benedikt samo učvršćivao dugotrajnu predanost koja je u središtu suvremenog papinskog naučavanja, a koju je Pio XI već nedvosmisleno naglasio 1938. usred uspona nacizma: „Antisemitizam je neprihvatljiv. Duševno, svi smo mi Semiti.”
Sa stajališta Novoga zavjeta kako ga razumiju sv. Pavao i, zapravo, sam Isus, kršćanstvo nije zasebna religija postavljena nasuprot židovstvu. Ono je judaizam Novoga saveza — vjera patrijarha i proroka ispunjena u Kristu.
Štoviše, za vrijeme svoga pontifikata Benedikt je molio u sinagogi tri puta. Tijekom posjeta povijesnoj Sinagogi u Kölnu 2005., papa je razmišljao o četrdesetoj obljetnici Nostra aetate i šezdesetoj obljetnici kraja nacističke tiranije, osuđujući antisemitizam i potvrđujući da „svi ljudi imaju isto dostojanstvo, bez obzira na naciju, kulturu ili religiju”.
Osim susreta i zajedničke molitve sa židovskom braćom, Benedikt je također poduzeo konkretne korake kako bi izliječio židovsko-kršćanske odnose unutar same Crkve.
Primjerice, poduzeo je konkretne korake da reformira drevnu Velikopetkovu molitvu pro perfidis Judaeis („za nevjerne Židove”). Iako je Ivan XXIII. već uklonio pridjev „nevjerni” iz tog teksta 1962., Benedikt je smatrao da je njegova oštrina i dalje neprihvatljiva, jer je do 2008. stariji oblik rimskoga obreda još uvijek govorio da Božje milosrđe obuhvaća „čak i Židove”, moleći Gospodina da izliječi „sljepoću toga naroda” kako bi „bili oslobođeni svoje tame”.
Učinio je stariju liturgiju dostupnijom svojim motu proprijem Summorum Pontificum, a zatim je Benedikt, koristeći svoju papinsku ovlast, osobno preoblikovao tu molitvu za židovski narod tako da sada moli Boga da „prosvijetli njihova srca, da priznaju da je Isus Krist Spasitelj svih ljudi… da, kako ulazi punina naroda u Tvoju Crkvu, tako bude spašen sav Izrael”.
Ovom je promjenom Benedikt želio „stvoriti oblik molitve koji odgovara duhovnom stilu stare liturgije, ali je u skladu s našim suvremenim znanjem o židovstvu i kršćanstvu”. Pa ipak, ironično (osobito s obzirom na današnje stanje), njegov je pothvat nailazio na široke kritike i bio proglašavan antisemitskim.
O nužnosti ponovnog otkrivanja židovskih korijena kršćanstva
Ovi životni činovi upućuju na dublje teološko uvjerenje koje je od početka prožimalo Benediktovo mišljenje: da kršćanstvo ne može razumjeti samo sebe odvojeno od svojih židovskih korijena.
Tijekom svoje dugogodišnje službe Benedikt je uvijek iznova naglašavao da samo duhovno nasljeđe kršćanstva uvelike proizlazi iz naše zajedničke vjere sa židovskim narodom i iz božanske istine najprije objavljene u Zakonu, prorocima i mudrosnoj literaturi Izraela. U tom je kontekstu Benedikt često isticao veliko istraživanje Papinske biblijske komisije Židovski narod i njihove svete spise u kršćanskoj Bibliji, djelo objavljeno dok je bio na čelu Komisije i popraćeno predgovorom koji je napisao upravo kardinal Ratzinger.
Posebno važan dio toga predgovora bavi se tezom liberalnog teologa Adolfa Harnacka iz 1920., koji je pokušao oživjeti projekt heretika Marciona iz ranog drugog stoljeća: odbačaj Staroga zavjeta i njegova navodno zasebnog i inferiornog božanstva. Kao odgovor, Ratzinger je naglasio nezamjenjivost Staroga zavjeta za kršćane, potvrđujući da kršćani i Židovi štuju istoga Boga i da bi „bez Staroga zavjeta Novi zavjet bio nerazumljiva knjiga, biljka kojoj su istrgnuti korijeni i osuđena je da se osuši i uvene”.
U tom smislu, dugogodišnji papinski biograf i sugovornik Peter Seewald naglašava da je Benedikt želio istaknuti židovstvo kao „plemenitu maslinu na koju su pogani bili ucijepljeni kako bi postali kršćani”. Time je Benedikt bio zadužen za Pavlov prikaz Crkve iz poganstva kao divlje masline ucijepljene na pradjedovsku maslinu — narod Saveza (Rim 11,17–24).
Nadovezujući se na ovo, rekao je da Židovi i kršćani „crpe hranu iz istih duhovnih korijena” te da se, iako je naš odnos povremeno bio obilježen napetošću, „susrećemo kao braća i sestre… sada čvrsto predani izgradnji mostova trajnog prijateljstva”, sposobni zajedno „učiniti mnogo za mir, pravednost i humaniji svijet”.
