Iako ga je Gospodin nagradio lijepim godinama i danas je Mijatov um kao u cvijetu mladosti, te se i dalje sjeća teških 40. godina kada se borio za Hrvatsku i kada je preživio Križni put u Bleiburgu. Posebno pamti udarce koje su on i njegove kolege i prijatelji primali od partizana. – Hrvatski čovjek je bio kao tenk, evo došlo je vrijeme i imamo svoju Hrvatsku – podsjeća Mijat.
Nakon onog rata Mijo se nadao da će u svojim Mamićima živjeti od rada svojih ruku, sadnje duhana, sijanja žita i čuvanja stoke, međutim, jednog jutra su mu banuli ljudi iz onog sistema kako bi ga zaposlili, a prethodno je morao proći tromjesečnu obuku u Mostaru. Čuvši srpske pjesme na izobrazbi shvatio je da ne želi tu ostati, te je pronašao čovjeka koji će mu napraviti ispisnicu. Ovaj je to učinio za kilo – dva duhana. I da jadu nema tek tako kraja kaže i priča da su mu jednog jutra banuli ljudi iz ondašnjeg sistema iz Lištice s namjerom da ga objese. Srećom, još se jednom izvukao.
Hrabri Mijo – Mijat dane provodi umirovljenički radostan i sretan kad poneko od rodbine i prijatelja dođe i obiđe ga, a hvala Bogu, zdravlje koje ga je uvijek služilo, unatoč svim životnim iskušenjima, služi ga i danas.
