U crkvi Srca Isusova nedjeljnja Sv.Misa. Mnoštvo sudjeluje sabrano. U prvim klupama moli mladić. Polako utihnuju zadnji akordi. ”Gospodine smiluj se!” Mladić podigne oči. Pogled mu se zaustavio na djevojci pred njim. Već su otpjevali Evanđelje a da to mladić uopće nije primjetio. Njegova je pažnja bila usmjerena nekamo drugamo. Poslije Evanđelja svi sjedoše. Mladić, kojega je u srce pogodila strelica Amorove ljubavi,sjeo je na svoj novi šešir.
Svi koji su to opazili prigušeno se smijahu.Djevojka je također bila nekako ošamućena.Kapelan,koji je tumačio riječ Božju,našao se u neprilici i namrštio se.Simpatija se stječe smješkom.Djevojka je također osvojila mladića osmjehom.
Prvi uspjeh novog šešira i toplog smješka…..
Smješak nas ništa nestoji,a mnogo veli.Obogaćuje onoga koga prima,a da pri tome neosiromašuje onoga tko ga daje.Ponekad traje samo trenutak,a uspomena na nj ostane dugotrajna.Nitko nije tako bogat da ga nebi želio.A nitko nije tako siromašan da ga nebi mogao dati.Stvara sreću u ljudskim srcima,u obitelji,pri radu,produbljuje prijateljstvo,donosi umornima odmor,očajnima vraća hrabrost,a žalosnima daje utjehu.Razgoni brige i sve liječi,ozdravlja.Dobro je što se nemože prodati i kupiti,ni ponuditi ni ukrasti.Vrijedi samo onoga trenutka dok ga darujemo.Ako susretnete čovjeka kome ste darovali smješak,a on vam ga nezna uzvratiti,budite tako plemeniti pa mu podarite još jedan svoj osmjeh.Nitko,naime,nije toliko potreban smješka kao onaj tko ga nezna dati drugima.
Slijedećih tjedana Julija se često savjetovala sa svojom majkom.Bi li pošla za nj?Ili ne bi?Jel to Božja volja ili nije?Majka ju je tješila:” Budći da je dobar prema svojim roditeljima,bit će vjerovatno dobar i svojoj budućoj ženi.”
Julija je primila ponudu prosca.
4.svibnja vjenčali su se u crkvi Srca Isusova Leon Basquin i Julija Delhave.
Poslije dugog niza godina gotsko je svetište opet divno ukrašeno.Opet se sabralo mnoštvo vjernika.Gradom je prolazio šapat:” Jeste li čuli novost?Sutra će šesti sin iz obitelji Basquin zapjevati svoju prvu Misu.Šestorica braće pristupit će k Božjem oltaru.Sigurno ćete doći s čitavom obitelji.
U prvoj klupi su Leon i Julija.Ni oni nisu više mladi.Unatoč tome tisuću puta su sretniji nego li su bili onda kada su u istoj crkvi jedno drugo prisegnuli na vjernost.Iz njihovih očiju odsjeva sreća.Po crkvi stupaju njihovi sinovi svećenici.Prvi i najstariji je Modesto,župnik u Trossinu,za njim je Isusovac Teofil,zatim slijedi Andrija,upravitelj župe sv.Kristofora,pa benediktinac Leon,Ivan,upravitelj župe u Lommu i mladomisnik Josip.Posljednji iza sviju, išao biskup Lienart.Veseo je što može svojom prisutnošću počastiti duhovne sinove i Gospodinove miljenike.Roditelji podijeliše Josipu svoj blagoslov.Trenutak ganuća i sreće!Puk pjeva:” Blagoslovljen koji dolazi…..”
Modesto je poslije Evanđelja prozborio svojim roditeljima i rođacima.Naglasio je kad je Gospodin pozvao Josipa na rad u svoj vinograd .Bilo je to za teških ratnih dana.Josip je upitao:” Što da učinim?”Krist ga je obzirno pozvao:” Dođi i idi zamnom!”Odazvao se Božjem pozivu da bi kao posrednik između Boga i ljudi obnavljao Kalvarijsku žrtvu.
Roditelji bijahu veseli jer njihova obitelj sagorjeva poput šest upaljenih svijeća,umjesto da se čuva i množi.
Vjernici su pak sastavljali još ljepši govor,vraćajući se s mlade Mise svojim domovima.Koliko se kreposti krije u dušama roditelja i sinova obitelji Basquin!Kako su lijepe njihove duše jer nisu proigrali ni pogazili nijedno zvanje!Kreposti i pozivi su sjemenje iz kojih će izrasti drveće.
Majka je imala veliko vjerničko srce koje je razdjelila svojim sinovima.Ustrajno je oblikovala njihov duhovni život.Nježno je,majčinskom ljubavlju saslušala njihove teškoće i sumnje,koje joj je povjeravahu kao svećeniku kod sv.ispovijedi.Odlučno se odrekla snova o unucima i unučićima koje bi jednom čavrljali,podcikivali i čiji bi nevini,bezbrižni dječji smijeh odjekivao kućom i vrtom….
Otac je zahvalio Bogu za vjernost koja se šest puta obnovila u njegovim sinovima.
Svetištem je odzvanjala Gounodova glazba.Zadnja pjesma bila je Seguruva:”Nebesa se sagnuše k zemlji te je poljubiše.”
4.svibnja 1931.Lille,svetišta Srca Isusova.Zlatni pir Basquinovih.
U prvoj klupi gledamo slavljenike Leona i Juliju.Na istome mjestu,s velikim smješkom u očima i na licu.Sve je isto kao i prije pedeset godina,samo što se od njih oprostila mladost sa svojim čarom.Međutim,oboje su mnogo bogatiji,jer njihove osobe izražavaju plemenitost i dostojanstvenost.
Hvala Bogu po Mariji za život i djecu!Zajednički život združuje i usrećuje.Pred oltarom svih šest sinova,svećenika koji se zahvaljuju Bogu u ime svojih roditelja za radost i gorčine.
Slavljenici u mislima prelaze prevaljeni životni put.Pola stoljeća u Gospodinovoj službi.Povjereni zadatak dobro su obavili.Nije im žao.Zahvalni su Bogu što su Božji suradnici,prvi odgojitelji djece i svjedoci tolikih primljenih milosti,svjedoci Boga.Njihov život ižaruje vjeru i poštenje.U ljubavi koju djeliše odgajali su svoju djecu.
Crkva,bolesnici,nemoćni starci i starice,djeca – svi dobro poznaju njihovo dobro srce i darežljive ruke.I s toga ništa čudno što je iz tih srdaca,koja su toliko ljubila,izniklo šest duhovnih cvjetova.
Leon i Julija tiho ponavljahu:” Hvala Ti,Gospodine!”Nismo dostojni,nismo vrijedni tolike Tvoje ljubavi i tolike milosti!”
U kući je vladalo veselo raspoloženje.Zlatni vjenčani pir jednom se slavi u životu.Glavnu zdravicu održao je Josip.U njij je ukratko spomenuo srdačne obiteljske doživljaje.U lijepoj šali duhovito ih je povezao.Ponovio je zgodu s novim šeširom i ljubaznim smješkom.Zatim zaredaše veseli događaji sretnih sinova.Odakle toliko uspomena?Josip je poput moljca koji se zavuče u knjige pregledao sve ormare,pročitao sva obiteljska pisma i dnevnike.Kad je završio nazdravicu,njegov je smješak bio ganutljiv.Čestitali su mu sa svih strana.
Prijatelj je podsjeio Josipa:” Josipe, što je tebe potaknulo da postaneš svećenik?”
Josipa je radovalo to pitanje pa je odgovorio:” Sigurno se sjećate lijepog događaja što ga čitamo u životopisu sv.Bernarda.Kada je svetac s petero svoje braće odlazio od kuće,s nakanom da se potpuno posveti Bogu u redovničkom životu,rekoše najmlađem bratu Nivardu:” Mi odlazimo,Tebi ostavljamo imanje.Nivardo se usprotivio:”Vama nebo,a meni zemlja?To nije pravo! Ne primam.”Poslije nekoliko godina pošao je i on tragom svoje braće,koja postadoše sveci.
Iz knjige u Život za druge.
