Draga braćo i sestre, u današnjem evanđelju Isusu pristupaju učenici i govore mu: “Svi te traže”, na što on odgovara: “Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam. Ta zato sam došao.”
To svoje poslanje Isus nastavlja preko svojih apostola, biskupa, svećenika i učenika kroz cijelu povijest. To poslanje nastavlja i u nama danas. Sv. Ivan Zlatousti upozorava da “ništa nije tako jezovito kao kršćanin kojeg nije briga za spas drugih ljudi”. Naviještaj Krista drugima nije nikakav prozelitizam, prisiljavanje na vjeru, jer svi su slobodni odbiti navještaj koji im se pruža, nitko nije prisiljen. Apostolat prema dušama proizlazi iz uvjerenja da kao kršćani posjedujemo Istinu jer se Bog objavio upravo u Isusu Kristu a ne u nekom drugom zemaljskom osnivaču religija. Kad izgubimo uvjerenje da posjedujemo Istinu onda više ne vidimo razlog za širenje vjere, a to je onda alarm koji nas upozorava da postajemo mlaki.
Ako postajemo mlaki u vjeri onda gubimo i želju za svjedočenjem onoga što živimo i bivamo uvjereni kako se na nekršćane ne može utjecati. Tada još možda i djelujemo socijalno prema drugima, ali im uskraćujemo najveće bogatstvo – vjeru u Krista otkupitelja. Vjera je istina, ona prosvjetljava naš razum i čuva ga od zabluda. Vjera je svjetlost koja obasjava čovjekov put. To je neizmjeran dar koji nam je dan, ali smo za taj dar i odgovorni. Kao onima koji vjeruju u Krista povjerena nam je zadaća donijeti glas o njemu do svih krajeva svijeta. Mi pred svima moramo pronositi cjelovitu istinu vjere, ne smijemo prikrivati ili izbacivati sadržaje koji bi ušima slušatelja bili teški. Moramo biti vjerni nauku. Ne smijemo naviještati polovičnog Krista. Danas biti kršćanin nije lako. Danas svjedočiti vjernost Kristu u svakodnevnim obvezama također nije lako. To će ponekad tražiti od nas i pravo mučeništvo, ali Pavlov uzvik iz drugog čitanja odnosi se na sve nas: “Jao meni ako evanđelje ne navješćujem!”
Draga braćo i sestre, ako se vratimo nekoliko liturgijskih dana unatrag, ili odemo nekoliko liturgijskih dana unaprijed možemo zaključiti kako ovih dana u liturgiji Crkve prevladava crvena boja. Crvena boja jest boja mučeništva, a mučenici su oni Kristovi klerici i vjernici koji su naviještali evanđelje do smrti znajući kako su odgovorni za mnoge duše koje se gube daleko od kršćanske vjere, u konačnici znali su da su odgovorni i za svoju dušu koju ne smiju izgubiti nijekanjem evanđeoske Istine.
Tako smo prošli tjedan proslavili svetu Agatu mučenicu iz trećeg stoljeća koja je sačuvala djevičanstvo i moralnost kršćanske vjere po cijenu života.
Početkom četvrtog stoljeća svoju vjeru u Krista krvlju je zapečatio i sveti Blaž kojeg smo proslavili kao zaštitnika od bolesti grla prije nekoliko dana. On je doveden na sud i, jer se nije htio odreći svoje vjere, mučen tako što su ga objesili naopačke i kidali mu tijelo nekakvim velikim oštrim željeznim češljem. Međutim, kako se ni unatoč takvim teškim mukama nije htio odreći vjere u Boga, na kraju su mu odrubili glavu.
Jučer je pred nas Crkva stavila primjer svjedočenja vjere 26-orice japanskih mučenika – Pavla Mikija i njegovih drugova – koji su svjedočanstvo vjere dali u XVI. stoljeću. Oni su razapeti na križ poput svog Gospodina te su onda ustreljeni jer se japanski vlastodržac bojao da će njegov narod ostaviti pogubnost budizma i prigrlili kršćansku vjeru. Pavao Miki, razapet na križ svjedoči govoreći: “Kad sam već došao do ovog trenutka, držim da među vama nema toga koji bi vjerovao da ću sad prešutjeti istinu, pa vam izjavljujem da nema ni jednog puta k spasenju do onoga što ga imaju kršćani. (…) Molim da bi svi htjeli po krštenju postati kršćani.”
Kroz nekoliko dana proslavit ćemo i spomendan bl. Alojzija Stepinca, svjedoka čiste savjesti i mučenika XX. stoljeća koji je prvo psihički, a potom i sustavnim trovanjem, podnio mučeništvo zbog svoje predanosti Kristu od strane komunističkog režima. I on je hrabro svjedočio: “Ako treba trpjeti, trpjet ćemo. Ako u zatvor-u zatvor. Ako treba umrijeti, i umrijet ćemo – ali sotoni popustiti, to nikada! Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će umrijeti. Gospodinu Bogu se ne žuri, ali On nikada ne zakasni.” Tako se i dogodilo Krist je preživio, a komunizam je u svojoj bezbožnosti na ovim prostorima umro.
Što želim reći s ovim primjerima – mogli smo vidjeti kako je od samog početka, od Kristovog raspeća, pa kroz sva stoljeća, svjedočenje za istinu obilježeno mučeništvom. Nije izuzetak ni XXI. stoljeće unatoč svoj njegovoj raskošnoj civilizaciji. Mnogi kršćani svojom krvlju svjedoče vjernost evanđelju na Bliskom Istoku. Mnogi Kristovi vjernici, trpeći psihički teror kad zbog svojih kršćanskih uvjerenja i vjernosti evanđelju gube posao i bivaju isključeni iz društva u suvremenom društvu kakvo obilježava Zapad, također podnose mučeništvo duha. Papa Benedikt u nedavnoj izjavi ovako je sažeo sliku današnjeg društva: “Prije sto godina svatko bi govor o homoseksualnom braku smatrao apsurdnim, a tko god mu se danas protivi isključen je iz društva. Isto vrijedi i za abortus te za proizvodnju ljudskih bića u laboratorijima”.
Ali jao meni ako evanđelja ne naviještam kaže sveti Pavao. Jao meni i svakome od vas ako evanđelja ne naviještamo. Jao nama ako smo u crkvi nedjeljom samo zato što smo tako navikli, jer nam je lijepo čuti malo utjehe iz Svetog Pisma i okrijepiti se svetom Pričešću a preko tjedna ne pitaj me ni za vjeru ni za Crkvu. Svi primjeri mučenika koje sam gore naveo svjedoče nam o svakodnevnoj vjernosti. Samo takva vjernost može nam dati hrabrosti da prolijemo krv za svoju vjeru, da naviještamo cjelovitog a ne polovičnog Krista.
Draga braćo i sestre, smijemo se zapitati trebamo li mi prolijevati krv za vjeru? Mi vjerojatno nećemo imati za to priliku. Bar ne za sada, vidjet ćemo što će kroz nekoliko godina donijeti ova nasilna promjena europske kulture, svakako da moramo biti spremni. No iako vjerojatno nećemo imati milost proliti fizičku krv za Krista, gotovo svakodnevno morat ćemo prolijevati krv duha. Tu mislim na trpljenja, poniženja, isključenja iz općeprihvaćenih društvenih mjerila samo zato što svjedočimo evanđelje, jer navješćujemo istinu vjere. Primjer svetaca koje sam naveo mora nam biti ohrabrenje. Njihov primjer svjedoči nam da zbog malo svjetskog užitka ne smijemo gubiti vječnost. Isto tako njihov primjer svjedoči nam da podneseno mučeništvo zbog vjernosti Kristu ne biva bez ploda – bilo osobnog, a to je slava pred Licem Gospodnjim koju je zaslužio pojedini mučenik i bilo ploda koji je proizveo za nas – primjer koji nas ohrabruje.
Evanđeoska zgoda predstavlja nam Isusa i kao onoga koji ozdravlja, koji blagoslivlje. Ta Isusova brižnost prema našim svakodnevnim potrebama također je plod naše vjernosti. Ako vidi da smo mu vjerni, doći će i blagosloviti i naše zemaljske dane.
Draga braćo i sestre, Isusa svi traže, svijet je gladan i žedan Boga. Odazovimo se njegovu pozivu i svjedočimo o Njemu svima koje susrećemo. Bio nam na pomoći zagovor Blažene Djevice Marije. Amen.
Vlč. Daniel Katačić|quovadiscroatia.com
