Zastave, dresovi, domoljublje, slavlje.
Društvene mreže prepune komentara, fotografija i isječaka.
Nakon fantastične pobjede vrte se klišeji:Stvarno se mora priznati odlična smo ekipa! Borili smo se, ušli smo super u utakmicu, koncentrirano, kvalitetno, odigrali do kraja kako treba! Bila je odlična utakmica, sve što smo planirali odigrali smo, bili smo bolji cijelo vrijeme i priveli pobjednički kraju! Super je osjećaj, izdržali smo do kraja, fenomenalna utakmica…
I onda pred kamere stane izbornik i kratko, ponizno i jednostavno odgovori na pitanja novinara, jer to mu je dužnost, i onda dodaje:
Zahvaljujem se Gospi Međugorskoj, Isusu i svima koji su molili za nas.
I tada nastane muk.
Kratka stanka.
Trenutak u kojem naviru pitanja.
Trenutak u kojem niti jedno srce ne ostane mirno.
Iako kratko, to je vrijeme u kojem navre bujica misli i samo je pitanje kako će taj, nekom možda i neugodan trenutak, utjecati na daljnji vremenski tijek. Netko će jedva dočekati da se dogodi nešto drugo, kako bi se to moglo komentirati, i zaboraviti sve ono što je u tom trenutku uzburkalo srce. Netko će odmah, već pripremljeno, izbaciti negativne komentare kako ne bi niti dopustio da pitanja i osjećaji navru. Obrambeni mehanizam, rekli bi. S druge strane, nekom će možda donijeti osmjeh na lice i milinu u srce.
Neki će o tome razmišljati danima…
I onda se dogodi tragičan poraz.
I ponovno klišeji: Jedna velika utakmica! Bilo je blizu, teško je sad tu nešto pametno reći, protivnici su imali psihološku prednost. Dali smo sve od sebe, nije bilo sreće! Jako je teško išta reći, borili smo se, bacali smo se na glavu, ali sreća je otišla njima. Ne treba sada suditi, što je tu je, idemo se oporaviti, idemo na glavu sutra…
Tada pred kamere mirno stane izbornik i još jednostavnije izusti:
Bogu hvala i slava na svemu! Bravo dečki!
Što on to čini? Kako?
On čini ono što Bog želi od svakog od nas. On čini ono što ja toliko puta odbijem učiniti. Nema tu puno filozofije!
Izbornih hrvatske rukometne reprezentacije ponizno odgovara na Božji poziv i hrabro Ga svjedoči! Izbornik hrvatske rukometne reprezentacije u tom trenutku oživljuje vjeru! Njegove riječi kao plamen padaju na svako otvoreno srce, njegove riječi silinom mogućnosti izbora bude želju za predanjem, želju za svjedočenjem. Njegove riječi potiču na molitvu zahvalnosti! Zahvalnosti jer živimo baš u ovoj zemlji među ljudima koji dopuštaju Bogu da djeluje kroz njih, čak i onda kada svjetina pljuje i izgruguje.
Dragi izborniče, možda nije zlatna medalja, možda neće biti ni brončana, ali po Vašem je svjedočenju zasigurno barem jedna duša došla bliže Bogu.
A Vi znate kakvom se medaljom takvi rese.
