U svibnju 1869. u Banju Luku je prispio o. Franz Pfanner, riđobradi monah-trapist odjeven u crno-bijeli redovnički habit, u potrazi za zemljištem na kojem bi podigao novi samostan. Njegov dolazak u ovaj dio zapuštenog i odavno zaboravljenog Osmanskog Carstva, iz koga se bježalo, a ne dolazilo, bit će providonosan. Započela je, kako će vrijeme pokazati, velika "avantura" vođena Božjom rukom, piše Svjetlorijeci.ba.
Trapisti – tko su?
Red pod takvim imenom ne postoji u Katoličkoj crkvi. Riječ je o pučkom nazivu za pripadnike Reda cistercita strožijeg opsluživanja (Ordo Cisterciensis Strictioris Observantiae – OCSO), a koji je nastao reformom cistercitskog reda u 17. stoljeću u samostanu La Trappe u Francuskoj. Od imena ovog samostana proizašlo je ime trapist, koje i sami pripadnici ovog reda koriste za sebe. Dakle, trapisti su dio velike i razgranate monaške obitelji u Katoličkoj crkvi koja slijedi pravilo sv. Benedikta: "Ora et labora" (moli i radi). Po načinu svoga monaškog života spadaju, uz kartuzijance, u najstrože redove Katoličke crkve. Naime, molitva, danju i noću, stalna šutnja, pokornički život, težak fizički rad, odricanje od noćnog počinka, čine svakodnevlje ovih kontemplativnih redovnika.
Osnutak i gradnja samostana i crkve
Uporni o. Pfanner uspio je, nakon brojnih peripetija, kupiti zemljište u Delibašinom Selu kraj Banje Luke i odmah je to javio svojoj subraći, koja su u Zagrebu s nestrpljenjem očekivali vijesti o uspjehu njegove misije u Turskoj. Šestorica braće prispijevaju u Delibašino Selo 21. lipnja 1869. i ovaj nadnevak se smatra danom osnutka trapističke opatije Marija Zvijezda. Nastanili su se u maloj drvenoj staji, koju trapisti i danas ljubomorno čuvaju i nazivaju je "kolijevka".
U maloj drvenoj staji nije se smjelo čekati zimu i trapisti su počeli žurno graditi svoj privremeni samostan u koji su uselili 8. rujna 1869. No, to je bilo samo privremeno rješenje. Već u proljeće 1870. započinju gradnju novog samostana, ali tada nastupa banjolučki paša koji zabranjuje daljnje radove. Stoga o. Pfanner tajno, skriven u buretu za kiseljenje kupusa, odlazi u Carigrad u lipnju 1870. kako bi ishodio potrebne dozvole. Krajem srpnja uspijeva dobiti dozvolu za "privatnu kuću sa 60 soba", jer gradnja crkvi i samostana nije bila dopuštena. Gradnja je tada, unatoč velikim teškoćama, nastavljena.
O. Pfanner želio je svakako u novom samostanu imati i crkvu. S gradnjom je započeo 1872. i sljedeće godine bila je pokrivena. Znao je da u njegovoj dozvoli stoji izgradnja privatne kuće sa 60 soba i stoga ju je jednostavno ugradio u samostan, kao dio privatne kuće. Banjolučkom paši je neprestano tumačio da je riječ o "sobi za pjevanje".
"Posao traparski"
Mihovil Pavlinović, hrvatski politički i kulturni radnik, u svojoj knjizi Puti opisao je i svoj put u Bosnu pod naslovom "Po Bosni". On je 5. srpnja 1874. posjetio Mariju Zvijezdu i njezine trapiste. O svome susretu s agilnim o. Pfannerom piše: "Bosni, kaže pater Franz, hoće se osobitih trapara, jer je Bosna osobita zemlja, ko što su Bošnjaci osobiti ljudi. Narod, krst i nekrst, odavna je potišten, zemlja odavna podivljačila. Ima tu dosta stoke, al nema ni masla ni mlijeka, ni sira da valja. Ima zemlje na sve strane, ali nema ni težačtva ni voćarstva, ni vinogradarstva. Pčela na oblake, a nigdje pčelara. Svi zanati su u zametku, ratila su Adamova. Kolarim, tesarim, kovačim, jedva da ima imena. Od lijepe svoje pšenice ne znadu kruha peći, od zlatorune vune ne znadu sebi haljina tkati. To je posao traparski, to sve trapar razumi. I to će on raditi i begu i raji, i kršćanu i moslimu."
Ono u što se "trapar razumi" o. Pfanner sa svojom subraćom pokazao je na djelu. Izgradili su u malo vremena pravi poljoprivredno-zanatsko-industrijski kombinat u kojem su bili: ciglana (1869), kovačnica s radionicom za plugove (1869), žitnica-silos (1870), kamenolom (1870.), mlin (1872), sirara (1882), pilana (1872-1873), sušionica šljiva (1872) pivovara (1873), sušionica za voće (1876), tvornica cigle i crijepa (1877), klaonica (1877), mlin za mljevenje kostiju i tvornica tutkala (1877), voćni i šumski rasadnik (1878), tvornica sukna s predionicom i tkaonicom (1878), štamparija s kartonažom i knjigovežnicom (1879), bačvarsko, stolarska i kolarska radionica (1879). Godine 1877. počeli su s izgradnjom bolnice, a prvi bolesnici su primljeni 2. veljače 1879.
Odgojno-obrazovni rad
Trapisti su otvorili dječje sirotište 1. ožujka 1878. u koje su primali siromašne dječake sa svih strana Bosne, Hercegovine, Hrvatske, Austrije, Vojvodine, Mađarske... Do kraja II. svjetskog rata trapisti su kroz sirotište iškolovali gotovo 5.000 dječaka! Uz osnovnu školu, koja je bila vezana uz sirotište, vremenom su osnovali i vodili školu za razne obrte, humanističku gimnaziju i visoku filozofsko-teološku školu.
Kako bi pokrenuo odgoj i obrazovanje ženske mladeži o. Pfanner dovodi u Banju Luku dvije ženske redovničke družbe: Milosrdnice (1872) i Klanjateljice (1879).
Na poziv tamošnjeg biskupa, o. Pfanner je 1880. sa skupinom braće otputovao prvi put u Južnu Afriku, a 28. svibnja 1883. konačno je napustio Mariju Zvijezdu. Godine 1885. izabran je u južnoafričkom samostanu Marianhill, kojega je osnovao, za opata. Umro je u Africi 24. svibnja 1909. u 84. godini života. U tijeku je proces za njegovo proglašenje blaženim.
Nastavlja se djelo o. Pfannera
Samostan Marija Zvijezda proglašen je 1885. godine opatijom i za prvog opata izabran je 27. siječnja 1886. o. Bonaventura, dotadašnji prior. Opat Bonaventura je nastavio s proširenjem crkve i gradnjom zvonika.
Početkom 1885. godine trapisti su pristupili izgradnji moderne pivovare. Zatim su podigli i sljedeće pogone: pekaru (1889), štavionicu kože (1892), kuhinju za pripremanje hrane za stoku (1893)
U njegovo vrijeme je bilo toliko članova samostana da je trebalo osnivati filijale. Prva filijala je bio Josipovac u Maglajanima. U nju su se braća naselila 14. rujna 1887. Proizvodili su sir, gojili svinje, bavili se pčelarstvom i povrtlarstvom. Druga filijala je bio Marijin Dvor u Rovinama kraj Nove Topole. Otvorena je 1893. i u njoj je bila sirana.
I poglavari, koji su uslijedili, uspješno su sa svojom subraćom razvijali opatiju. Spomenimo još samo ponešto. Podižu nove gospodarske pogone: opći rasadnik (1894), nova tvornica sukna (1897), tvornica boja s bojadisaonicom platna i praonicom (1898), električna centrala (1899), hladnjača (1899), stolarska i model-stolarska radionica (1901), silos za pšenicu (1901), tvornica tjestenine, tvornica sapuna, tvornica soda vode i bezalkoholnih pića.
Godine 1924. preselili su u novi samostan (danas banjolučka Ortopedija) pokraj kojega su 1925. izgradili monumentalnu crkvu. Prostorije starog samostana ustupili su za sirotište, odnosno za škole.
II. svjetski rat i poraće
Godine 1944. redovnici njemačke nacionalnosti bili su prisiljeni napustiti Mariju Zvijezdu i otići u izgnanstvo. Većina ih je kasnije našla utočište u samostanu Engelszell u Austriji.
Nakon II. svjetskog rata samostanu je oduzet cijeli zemljišni posjed, zgrade, postrojenja i sav inventar. Preostali redovnici ostali su bez ikakvih sredstava za život, kao i bez mogućnosti da ih steknu. Novi vlasnici potrudili su se u svome "revolucionarnom žaru" odmah spaliti ogroman broj knjiškog blaga, a mnoštvo vrijedne imovine je razgrabljeno i uništeno.
Nažalost, novim vlastodršcima ni to nije bilo dovoljno! Mnoga samostanska braća su završila na komunističkim sudovima, a tijekom montiranih procesa dosuđene su im višegodišnje robije.
Trapisti se nikada nisu oporavili od vihora II. svjetskog rata i posljedica poslijeratnog komunističkog terora, koji ih je sustavno desetljećima zatirao. Broj redovnika se s godinama smanjivao. Od nekada najvećeg trapističkog samostana na svijetu postali su najmanji – trenutno samo s dvojicom zavjetovane braće, koji žive u nadi da će opatija Marija Zvijezda opstati i u sljedećim desetljećima, makar i u skromnom obliku.
Prije nekoliko godina obnovili su, u suradnji s Caritasom Banjolučke biskupije, proizvodnju svoga čuvenog sira "Trapist" – sira obavijenog tajnom monaške šutnje, tajnom koja se usmeno prenosi s redovnika na redovnika.
Trapisti od 1973. vode i župu Marija Zvijezda.
Izvor: Svjetlorijeci.ba
