Želi se i smanjiti predrasude jer beskućnici su žrtve negativnih stavova i predrasuda društva koje ih okružuje, a to ozbiljno narušava osjećaj njihove vrijednosti jer percepcija o beskućnicima u javnosti je loša i često su etiketirani kao klošari i pijanice.Tužno je što tako lako dignemo ruke od čovjeka, a zaboravljamo da svaki čovjek u sebi nosi bogatstvo vrijednosti i svatko tko želi raditi na sebi - treba dobiti drugu priliku! Činjenica je da je svatko beskućnik iz drugačijeg razloga jer svatko nosi svoj teret života ali nemaju svi istu snagu ni sposobnost borbe i snalaženja u svim životnim situacijama. Događa se da jedan problem stvara drugi i osoba se vrti u začaranom krugu iz kojeg je svakim danom sve teže izaći pa na kraju kada dosegne dno, ne zna kako se dignuti i nastaviti dalje.
Beskućnici nisu jedina ugrožena kategorija društva ali sigurno su najneomiljenija jer to su odrasli ljudi koji su u svom životu donijeli krive odluke, nisu se mogli oduprijeti poroku koji je na zavladao njihovim životom i izbacio ih na ulicu, možda su imali kredit u švicarcima ili nekome bili jamac za kredit, a možda im se supružnik ubio i od izgubljenosti zbog cijele situacije zanemarili su sebe i sve oko sebe pa se našli na ulici.
Bezbroj je različitih priča i razloga ali jedno je isto – beskućnici su ljudi od krvi i mesa, baš kao i svatko od nas. Svi su oni rođeni kao slatke male bebe i rasli s velikim snovima i planovima o sreći i uspjehu. Ipak, stvarnost je drugačija, a najveći problem je osjećaj odbačenosti i neželjenosti.
Beskućništvo je kompleksan problem i spada u vrh socijalnih problema društva jer beskućnici žive na margini margine te su sve masovnija pojava u društvu. Svjetski dan beskućnika podsjeća na sve ono trulo u društvu i najgore što možemo napraviti je samo osuđivati jer želimo li društvo koje napreduje u pozitivnom smjeru, nužne su pozitivne promjene kojih je svatko od nas dio, a to možemo ostvariti samo zalaganjem svakoga od nas ponaosob.
Problem beskućništva nije samo to što je riječ o ljudima koji su na ulici, žive u uvjetima nedostojnim čovjeka, ponekad više gladni nego siti već je tu riječ o problemu naše zatvorenosti da pomognemo. Problem je u činjenici da iako se s nečijom različitošću možda ne slažemo ali da razumijemo i poštujemo tu različitost, da ne iskorištavamo tuđu naivnost i ne prejedamo se našeg egoizma već si dopustimo luksuz jednostavnosti, poniznosti, razumijevanja i prihvaćanja drugog čovjeka.
6. listopada u Zagrebu je održana prodajna akcija novog broja „Uličnih svjetiljki“, a to je prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama. U projekt je uključena i gđa Burić kao volonterka i smatra da su Ulične svjetiljke zaista rasvijetlile mnoge stvari. Časopis je specifičan zbog tematike kojom se bavi jer govori o beskućnicima, siromašnima, ovisnicima, djeci bez roditelja, prognanicima i izbjeglicama odn. ljudima s ruba društva, a kojima je ovaj časopis „ulaznica u bolji svijet“. Kiša je padala taj dan kada je organizirana prodajna akcija Uličnih svjetiljki pa iako je bilo prijedloga za odgodu akcije za ljepši dan - nije se to učinilo.
Kiša je padala i bilo je hladno, a neki su došli bez kišobrana i otišli s mokrim tenisicama ali svi su došli s osmijehom i otišli s još većim osmijehom. Beskućnici-prodavači Uličnih svjetiljki žive jako skromno ali odlučili su dio iznosa od prodaje tijekom akcije s volonterima donirati za pomoć potrebitoj obitelji sa školarcem.
Beskućništvo je problem čije rješavanje je zahtjevan proces jer svaka osoba svijet je za sebe i vlasnik je svojih problema i ograničenja i zato je važno upoznati svakog pojedinca kao osobu u cijelosti, a kako bi ga se moglo razumjeti i pomoći mu na kvalitetan način. Važno je čovjeku u problemu pristupiti strpljivo i s puno ljubavi kako bi osjetio da je u njemu/njoj prepoznata vrijednost čovjeka.
10. listopada je Svjetski dan beskućnika i sretnete li kojeg na ulici - pogledajte ga s poštovanjem, kao čovjeka. Svaki je novi dan prilika za učiniti nešto dobro, a ta će odluka iz dana u dan – svijet u kojem živimo učiniti ljepšim.
