U Glasgow je trebao stići i papa Franjo, no zbog zdravlja je izostao, ali je istaknuo da je konferencija COP26 pozvana hitno dati učinkovite odgovore na ekološku krizu bez presedana i na krizu vrijednosti u kojoj živimo, te pružiti tako konkretnu nadu budućim generacijama.
Međutim, ne slažu se svi s ovakvom podrškom Katoličke Crkve svjetonazoru o klimatskim promjenama koji trenutno promiču UN i drugi. Zbog čega je to tako, objašnjava Vlč. Paul Haffner, profesor teologije na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu.
Vlč. Paul nedavno je razgovarao s dopisnikom National Catholic Registera, Edwardom Pentinom te upozorio kako Katolička Crkva ne bi trebala tako obuhvatno prihvati svjetonazor koji promiču UN i druge svjetske vlade.
Vlč. Haffner, čini se da Sveta Stolica naglašava samo jedno stajalište o klimatskim promjenama, naime ono znanstveno koje zastupaju Ujedinjeni narodi s manjim varijacijama. Zašto mislite da se često ne prenosi punina crkvenog nauka po ovom pitanju?
„Prije nego što uđete u praktične detalje klimatskih promjena, morate poznavati kršćansko stajalište o ekologiji koje počinje stvaranjem, padom, otkupljenjem i novim stvaranjem. Stvaranje vam je potrebno jer kozmos nije nastao sam, to jest Bog ga je stvorio. Trebate poznavati utjelovljenje i otkupljenje jer je Krist preuzeo ljudsku narav i otkupio nas. Novo stvaranje će nam biti dato jer je ovo prolazno i privremeno. Stoga ne možete dati svemiru božanstvenu kvalitetu, a onda podržavati neku ideju poput klimatskih promjena, ne možete toliko odstupati.
Dakle, do stava Ujedinjenih naroda, znamo, dolazi se prilično krhkim konsenzusom, dok se do našeg kršćanskog gledišta, istočnog i zapadnog, dolazi otkrivenjem. To su dva različita stava. Klimatske promjene su nešto oko čega se ne slažu svi znanstvenici. Postoje ljudi, na primjer, koji bi rekli da su se klimatske promjene uvijek događale jer klima nikada nije potpuno ista, ali bilo bi opasno da Crkva prihvati određenu viziju klimatskih promjena, koju su prihvatili Ujedinjeni narodi i nekoliko svjetskih vlada diljem svijeta. Opasno je prihvatiti jednu poziciju (kao u slučaju Galileja), jer znanost može pogriješiti. Stoga bismo trebali upravljati vrlo oprezno u ovako nemirnim vremenima“.
Prijeti li podržavanje Ujedinjenih naroda u slučaju klimatskih promjena nastankom novog slučaja Galileja, ali u obrnutom smjeru?
„Točno. Rekao bih da moramo razjasniti jednu poziciju; trebali bismo iznositi načela, možda ne na moralistički način, ali bismo trebali potvrditi određena načela na način da kažemo kako je to katolički pogled na stvaranje koji vam želimo predložiti i odatle morate razraditi odgovore raspravama, znanstvenim istraživanjima, ekonomskim razmatranjima, političkim pregovaranjem itd. Crkva ne ulazi toliko u to.
Djelovanje se temelji na biću, stoga se etički aspekt temelji na teologiji stvaranja i otkupljenja, kao što se ekologija primjenjuje u promatranju stvaranja. Dakle, nije kao da, kako to kaže pastoralna konstitucija Gaudium et Spes, Crkva ima spremne odgovore na svako pitanje (33,2). Dakle, nije moguće imati jednostavan odgovor na ovo pitanje. A razlog nije u tome što se bojimo da ne pogriješimo. Isto tako ne želimo prisiljavati ljude. Čini se potpuno ludim navoditi previše detalja – da bismo trebali prihvatiti „dogmu o klimatskim promjenama“. Možda se čini da je to točno, ali nije na razini dogmatske deklaracije“.
Mislite li da je to uz pomoć Crkve postala dogma?
„Nažalost, jer vidite da postoji Popperov princip falsifikacije u znanosti [Popperov princip sugerira da bi se teorija mogla smatrati znanstvenom, onda mora postojati mogućnosti da se testira i dokaže da je lažna].
Ni sam ne vjerujem u Popperov princip falsifikacije, ali s ovim principom trebate niz uzastopnih provjera teorije, ali čak ni tada ne možete dogmatizirati teoriju u znanosti. Znanost se uvijek razvija. Znanost o klimi nije egzaktna znanost; vrlo je precizna, ali to se ne može izmjeriti“.
Neki zagovornici stavova Ujedinjenih naroda govore o klimatskoj religiji, da je poprimila religijska obilježja, postajući gotovo članak vjere. Da li ovaj svjetonazor čini ljudska bića neprijateljima stvaranja?
„To je religija novog doba, u osnovi kozmo-centrizam u kojem je kozmos stavljen u središte, ljudsko biće je smetnja, koje treba biti gurnuto u stranu. Stoga su pobačaj, eutanazija i depopulacija, naravno, dio ove opake agende, koja očito želi da se osoba stavi na drugo i treće mjesto i da se životinje uzdignu, stavljajući ih na istu razinu ljudskih bića. Biblijsko i tradicionalno učenje je da su muškarci i žene vrhunac stvorenog svijeta. Hijerarhija u stvaranju postoji i to se zaboravlja jer ono što se promiče je u osnovi ekologizam, kako ga mi zovemo — socijalistička ili komunistička ideologija koja želi sve izjednačiti i zaboraviti da postoji hijerarhija u kojoj je ljudska osoba vrhunac, stvorena od Boga, pod Kristom, koji ima vlast nad stvorenjima“.
Zašto mislite da Vatikan ne primjenjuje ništa od ovoga? Zašto se ne sukobe protiv kontrole klime?
„Nemam provjerene informacije, ali čini mi se da postoje lobističke grupe koje pritišću Vatikan (kao što je uvijek bilo) i uvjeravaju ih da prihvate svjetonazor koji je prihvaćen od strane svijeta – neupitan pogled na svijet koji je potpuno suprotan vjeri koju njegujemo, podržavamo i branimo“.
Pa ipak, naučeni smo čuvati okoliš… Da li je ispravno što se pokušamo boriti protiv klimatskih promjena ako one postoje?
„Crkva ne može diktirati kako bismo to trebali činiti do najsitnijih detalja. Crkva kaže da bi se o okolišu trebali brinuti kao „svećenici” o stadu i prepušta to našoj inicijativi. Ne daje se previše detalja i to je genijalnost crkvene tradicije. Tada nas neće preobraziti socijalističke i komunističke skupine i ideologije. Isto tako, sjećamo se i radujemo se uskrsnuću mrtvih i životu u budućem svijetu. Ova kreacija neće trajati vječno. Nemamo trajni dom u ovom sadašnjem svijetu, tako da pokušavamo divinizirati ovaj svijet kao da je to nešto što moramo zauvijek sačuvati, zapravo da se možemo klanjati i obožavati ga. Klanjamo se lažnom Bogu. Klanjajmo se Kristu, trudeći se brinuti o kući u kojoj živimo, shvaćajući da ova kuća neće trajati vječno“.
Biste li tvrdili da je Sveta Stolica plodno tlo za takvu ideologiju, budući da je Vatikan, kako neki tvrde, bio previše fokusiran na vremenito (prolazno) u posljednjih pedesetak godina?
„Da, to traje već dugo. To je vrlo lako iskušenje. Primjerice, Izraelci su u Starom zavjetu vrlo lako napustili vjeru i obožavali zlatno tele. Dakle, to je stalna napast, i osim ako nemate jaku volju i disciplinirani ste (nemate muke s molitvom, njegujete duhovnost i usmjereni ste prema Gospodinu), imate tu napast. Kada ste više zainteresirani za moć, slavu, novac i odobravanje od svijeta onda stvari počinju ići po zlu.
Ne sudim o pojedinim svećenicima i biskupima, ali stalna je napast da se prilagodite onome što svi u svijetu govore o klimatskim promjenama, to jest globalnom zatopljenju. Ali mnogi ljudi koji govore o tome nisu proučavali znanost koja stoji iza toga. Znanost koja stoji iza toga nije egzaktna znanost, tako da bismo trebali biti vrlo oprezni u pogledu onoga što bismo trebali prihvatiti. Jedino ono što bi svi kršćani trebali prihvatiti je Evanđelje i evanđeoske vrijednosti i ostaviti sve ostalo, bilo da su to ideologije od Ujedinjenih naroda, Europske unije, nevladinih organizacija, regionalne vlade ili lokalnih vlasti – mi ih ne želimo prihvatiti. Isto tako želimo inspirirati te ljude, ne da nas oni vode, već da ih mi vodimo. To je poanta!“.
Priredila: Paula Tomić
