Na hodočašću su posjetili Mariju od Navještenja u Nazaretu, kuću svetog Josipa i Svete Obitelji, s Marijom pohodili su Elizabetu u Ein Karimu, rodnom mjestu Ivana Krstitelja, slavili Božić u Betlehemu. Poželjeli smo i mi podignuti šator na Taboru. Nastavili smo putovanje prema Galilejskom jezeru, bili u Kafarnaumu, slavili Misu na Brdu Blaženstava, pohodili crkvu Petrova prvenstva.
U Kani Galilejskoj, u crkvi prvog Isusovog čuda, bračni parovi obnovili su bračne zavjete, a u rijeci Jordan svi hodočasnici obnovili su krsne zavjete.
U nastavku hodočašća posjetili su Jerihon i Zakejevu smokvu i Brdo kušnje.
Vrhunac hodočašća bio je Jeruzalem i sveta mjesta koja označavaju povijest spasenja, od posljednje večere, Getsemanskog vrta, Isusova uhićenja, suđenja, Petrova zatajenja, križnog puta ulicama Jeruzalema do Golgote, pohođenja Isusova groba i slavlja Uskrsa u bazilici Svetog groba.
Kako je napisao duhovni pratitelj ovog hodočašća, don Darko Tomašević, ujedno i autor povijesno-duhovnog vodiča ''Sveta Zemlja'':
''Ona (Sveta Zemlja) ima neopisivo privlačnu moć. Posjeduje nešto što zadovoljava gotovo sva čovjekova čula. Posjeduje nešto što samo vjernik može dokučiti, a što i nevjernika očarava, iznenađuje i uzdiže. To je zemlja u kojoj ste prisiljeni na svakom koraku razmatrati povijest spasenja, povijest u koju ste uvučeni, uz koju ste neodoljivo povezani. (…)
Jer pustinja koju čovjek posjeti nije samo tamo neka daleka pustinja; niti se radi samo o nekoj tamo rijeci, nekome slijepu čovjeku, nekoj bolesnoj ženi iz Novoga zavjeta. Drveće ne pušta korijenje samo u Svetoj Zemlji, niti je voda Jordana jedina voda koja čisti; niti je poziv ponovno krenuti, dati i opraštati, vidjeti, vratiti se živome Bogu nešto što je ograničeno samo na Svetu Zemlju.
Sveta Zemlja je samo poziv i pogodno mjesto da sva mjesta čovjek pronalazi u sebi i da o njima promišlja tijekom svojega svakodnevnog života.''
