“Već neko vrijeme postoji osoba koja mi svake nedjelje stavlja ružu na odijelo. Nisam puno razmišljao o tome jer sam svake nedjelje dobio cvijet. Bila je to lijepa gesta, ali je postala rutina. No, jedne sasvim normalne nedjelje se dogodilo nešto posebno.
Upravo sam napustio crkvu, kada mi je mali dječak prišao. Pitao je: “Gospodine, šta ćete uraditi s tim cvijetom”? Pokazao sam na ružu i pitao: “Misliš ovu ružu”? On je rekao: “Da, gospodine, ja bih je rado uzeo, pošto ćete je svakako baciti”. U tom trenutku sam se nasmijao i rekao sam mu da uzme cvijet i pitao šta želi da uradi sa njim.
Dječak, koji je vjerovatno bio mlađi od 10 godina me pogledao i rekao: “Gospodine, dat ću je mojoj baki. Moj otac i majka su se razveli prošle godine. Živio sam sa majkom, ali kada se ponovo udala je željela da živim kod oca. Živio sam neko vrijeme kod njega, ali je i on rekao da ne mogu ostati. Dakle, poslao me kod bake. Ona kuha i brine se za mene. Želim joj pokloniti taj lijepi cvijet kao znak zahvalnosti”.
Kada je dječak završio, jedva sam mogao govoriti. Oči su mi bile pune suza. Uzeo sam cvijet, dao ga dječaku i rekao mu: “Sine, to je nešto najljepše što sam ikada čuo, ali ovaj cvijet nije dovoljan. Pogledaj tamo kod propovjedaonice, onaj veliki buket. Različite obitelji ga kupuju svake sedmice za crkvu. Ponesi ga baki, jer ona zaslužuje najbolje”.
Dječak je onda rekao: “Kakav prekrasan dan! Samo sam tražio cvijet, a dobio sam buket”.
Ovaj mali dječak je zahvalan za nešto što je normalno za većinu ljudi: ljubav i sigurnost koju dobivaju od roditelja. Iako su ga ostavili, nije izgubio vjeru u dobrotu drugih.
Podijelite ovu prekrasnu priču sa prijateljima…
