Zovem se Thomas Iraguha, imam 19 godina, i u siječnju sam krenuo u prvi razred strukovne škole u Kivimui u Ruandi. Zbog koronavirusa, u ožujku su ovdje sve škole zatvorene. To me jako ražalostilo jer sam zbog škole bio jako sretan. Samo dva mjeseca bio sam ponosan učenik, a sada jedva čekam da se sve smiri kako bismo mogli nastaviti tamo gdje smo stali, riječi su mladića iz Ruande, jednog od 670 učenika Centra “Otac Vjeko”, obrazovnog centra koji je u ruandskom selu Kivumuu prije 17 godina osnovao fra Ivica Perić, franjevački misionar iz Bosne i Hercegovine, koji već punih 30 godina vodi franjevačke misije u Africi, piše Jutarnji list.
Thomas s obitelji živi u selu Gitwiko, petnaestak kilometara od Kivumua. Ima mlađeg brata koji ide u državnu osnovnu školu u njihovoj župi, te stariju sestru koja je završila osnovnu školu i sada je bez posla, pa pomaže mami oko kuće. Otac im je zidar, a majka se bavi vrtom koji imaju uz kuću, kako bi imali nešto hrane.
I ja sam dugo nakon završene osnovne škole čekao da dobijem priliku za srednjoškolsko obrazovanje. Sada se napokon moja želja ostvarila, i zahvalan sam svim dobrim ljudima koji pomažu našim franjevcima kako bismo mogli ići u školu i postići nešto u svojim životima. Ovo što sam dosad vidio u Centru “Otac Vjeko”, oduševilo me. Nije to samo obična nastava, tu je i puno prakse, koja i jest najvažnija za nas, buduće majstore. Imamo priliku raditi na strojevima koje nikad u životu nisam ni vidio, imamo dostupne materijale za vježbu. Siguran sam da ću nakon ove škole moći raditi kao stolar gdje god budem htio. Vrlo sam uzbuđen zbog toga, piše u svojem pismu mladi Thomas.
Nije Thomas sretan samo zbog prilike za školovanje, već i zbog toga što je svaki dan u školi imao i ručak, što je, kako kaže, njemu i njegovoj obitelji mnogo značilo.
I zato se jedva čekam vratiti u školu. U slobodno vrijeme dostupni su nam tereni za košarku, odbojku i nogomet, kao i, pogađate, prave pravcate lopte – i za košarku, i za odbojku, i za nogomet! Dosad smo se u selu uvijek igrali loptama koje smo sami izrađivali od lišća banane, završio je Thomas.
Fra Ivica Perić već 17 godina neumorno i nesebično skrbi o odgoju i obrazovanju djece i mladih u Ruandi. Prije toga, 13 je godina bio u Ugandi, a sada vodi projekt Centra “Otac Vjeko”, u spomen na njegova prijatelja i franjevačkog brata fra Vjeku Ćurića, koji svake godine sve bolje skrbi o tamošnjim stanovnicima. Zahvaljujući i osječkim humanitarcima, bračnim drugovima Maji Sajler-Garmaz i Željku Garmazu, župa u Kivumuu i njezin obrazovni centar unatrag nekoliko godina postali su centralno mjesto obrazovnog sustava Ruande, mjesto iz kojeg izlaze najtraženiji i najobrazovaniji tamošnji mladi stolari, vodoinstalateri, električari, krojačice, informatičari i zavarivači.
No, onda je došla korona pa je i u Ruandi sve stalo.
No, kada život stane u Hrvatskoj, a pogotovo u nekim još razvijenijim zemljama svijeta, to se ipak promatra i osjeća na jednoj simboličkoj razini. Osobito ako to usporedimo s onime kako izgleda kada život stane u Ruandi. Tamo je to sve, samo ne simbolično. Velikom dijelu građana te siromašne i od krvavog građanskog rata još uvijek neoporavljene države, a posebno djeci i mladima koji pohađaju vrtić te osnovnu i srednju školu u Centru “Otac Vjeko”, život je stao na sve moguće načine koje možete zamisliti.
Nema hrane, vode. Doduše, pitke vode baš nisu imali ni prije korone, ali s koronom su ostali i bez hrane, odnosno jedinog toplog obroka dnevno koji su im osiguravali u župnoj školi. Školovanje u Centru “Otac Vjeko”, naime, nije samo stjecanje znanja i iskustava za struke za koje se obrazuju, nego je i praktički jedini način da ta djeca mogu biti sigurna da će svaki dan pojesti barem jedan topli obrok. No, pojavom koronavirusa preko noći su ostali i bez toga.
Da, baš je bilo doslovno preko noći. Ministarstvo zdravstva odluku o blokadi objavilo je u subotu poslijepodne, a već u nedjelju ujutro poslali su autobuse po djecu koja su kod nas smještena u učeničkom domu te ih odvezli u njihova mjesta, u roditeljske kuće, a djeca iz Kivumua više nisu mogla dolaziti u školu. Sve je stalo. Javni prijevoz je ukinut, trgovine nisu radile, i to je trajalo mjesec dana. Bio je to šok za sve njih, jer su preko noći ostali bez sigurnog toplog obroka, a njima je hrana sve, kaže fra Ivica o tome što je koronakriza donijela jednoj tako napaćenoj i siromašnoj zemlji, gdje su najveća radost i zadovoljstvo djeteta kada jednom dnevno može pojesti topli obrok.
U početku je bilo vrlo teško, ali nakon mjesec dana počelo je lagano popuštanje pa smo i mi dobili priliku približiti se mještanima. Ipak, i sami smo imali problem s manjkom hrane, jer nam je 2019. bila kišovitija nego inače, pa su nam dva uroda propala, zbog čega smo morali dodatno kupovati hranu kako bismo je podijelili najsiromašnijima i obiteljima naših učenika. Ruanda je pretežno planinska, brdovita zemlja, u kojoj je vrlo malo plodne zemlje, a tako je i u Kivumuu, koji se prostire na manje od 60 četvornih kilometara, a čak je oko 35.000 stanovnika, tako da nam je velik problem kada ostanemo i bez to malo uroda. Tada, naime, moramo kupovati hranu u Ugandi, Keniji, Tanzaniji, što je uvijek skuplje, a sada je zbog korone još i više sve poskupilo. No, ipak, uspjeli smo riješiti taj problem pa smo podijelili oko 17 tona hrane, najviše graha, riže, kukuruznog brašna…, kaže fra Ivica, koji je našao način i kako da barem učitelje, njih ukupno 31, te dio učenika koji žive u Kivumuu, vrati u školu, a time im osigura i mjesečnu plaću i topli obrok.
Naša je škola privatna, sami se financiramo iz donacija dobrih ljudi, tvrtki i organizacija, pa sami i plaćamo naše učitelje. Kako nije bilo nastave, zaposlili smo ih na uređenju zgrada, preseljenju strojeva, renoviranju, popravcima, bojanju zidova, jer svi su oni ujedno i majstori. Paralelno s njima, počeli smo vraćati i učenike iz strukovne i tehničke škole da i oni pomažu u radovima, jer im je to i obveza za školarinu koja im je plaćena. Za one mlađe smo, pak, organizirali druge vrste aktivnosti. Osnovali smo stolnoteniski i šahovski klub, novinarsku, dramsku i modelarsku sekciju… u kojima su oni sami između sebe izabrali predsjednika, tajnika i druge funkcije, pa sada dolaze u Centar na te aktivnosti. Kupili smo i bicikliće za one najmlađe pa dolaze učiti voziti, igrati se… Uglavnom, učinili smo sve da škola i dalje živi, iako nastave nema, govori fra Ivica.
Nastava, dakle, u Ruandi još uvijek nije počela, iako i iz Ujedinjenih naroda postoje poprilično veliki pritisci na tamošnju vlast da škole što prije otvore. Mnogo je problema u obiteljima i zbog manjka hrane, ali i zbog nasilja, kako fizičkog, tako i seksualnog. Konačno, zbog tih smo problema i otvorili školu. Nagađa se da bismo mogli početi u siječnju, i siguran sam da će nam se vratiti svih 670 učenika, jer oni prioritetno u školu krenu zato što im osiguravamo jedan topli obrok dnevno, što u svojim kućama nemaju.
Oni koji su u našem domu, a takvih je 320, imaju tri obroka dnevno, tako da dnevno osiguravamo više od 1.500 obroka. Znači, zbog toga najviše dolaze, a onda ih mi učimo odgovornosti, obvezama i zanatima i tako ih pripremamo za život, za tržište rada, istaknuo je sugovornik Jutarnjeg lista, koji upravlja župom i školom, za koju su mu tijekom nedavnog posjeta ljudi iz Ministarstva obrazovanja kazali kako je to najbolja škola u Ruandi, od 289, koliko ih ima ukupno u toj državi.
Imamo sve strojeve i svi rade, a ono što se pokvari, mi popravimo, dok u drugim školama toga nema. U njihovom je mentalitetu da se ono što se pokvari više ne popravlja, niti se održava kako bi trebalo. Kod nas svaki učenik ima svoj alat. Imamo 59 računala, 194 stroja za šivanje i krojenje… dva velika doma, muški i ženski, kuhinju, blagovaonicu… Sve je to pokrenuto Majinom i Željkovom prvom knjigom “Naš čo’ek u Africi”, i sve je izgrađeno od donacija hrvatskog naroda. Uskoro počinjemo s gradnjom sportske dvorane, inače druge u Ruandi. Jedina je trenutačno u glavnom gradu, u Kigaliju.
Osim toga, više od 95 posto učenika našlo je posao, a to je gotovo 2.500 mladih ljudi. Kada poslodavci čuju gdje su se mladi majstori školovali, odmah ih primaju u svoje tvrtke, pohvalio se fra Ivica ostvarenjima Centra “Otac Vjeko”, osnovanog, dakle, u spomen na fra Vjeku Ćurića, mučki ubijenog franjevca, koji je za života među mještanima Kivumua stekao status sveca zbog svog humanitarnog i spasilačkog djelovanja tijekom građanskog rata, kada je, riskirajući i svoj život, spasio više od 150.000 ljudi, zbog čega je prozvan i afričkim Schindlerom.
Neizmjerno smo zahvalni svakome tko nam je pomogao i minimalnom donacijom, jer nama je svaka pomoć iznimno vrijedna. Posebno u ovo vrijeme. Situaciju u kojoj se sada nalazimo nije jednostavno opisati, jer nam zaista nije lako, kaže fra Ivica, kojega posebno zabrinjava to što Ruanda nema razvijen sustav zdravstvene skrbi. Prema službenim podacima, u Ruandi se koronavirusom zarazilo nešto više od 4.800 ljudi, trenutačno je oko 1.700 oboljelih, a 29 ih je preminulo, no svima je jasno da su brojke mnogo veće.
Naime, većina tamošnjeg stanovništva niti ne ide liječniku, jer nemaju zdravstvenu skrb ako je ne plate, a ni broj preminulih se ne može pratiti jer Ruanđani svoje mrtve pokapaju pokraj kućai o tome se ne može voditi nikakva posebna evidencija.
Molimo se da koronavirus ovdje ne uzme prevelik danak, jer ljudi nisu u mogućnosti održavati higijenu kao Europljani. U našoj župi imamo 35.000 stanovnika, i niti jedna jedina kuća nema dovod vode. Koriste se vodom s česmi koje smo postavili na nekoliko mjesta u selu. Uz to, mnogima je već uvelike oslabljen imunitet jer nemaju redovne obroke, ne odlaze liječniku…, istaknuo je naš sugovornik.
Što se tiče testiranja, ona se provode u minimalnom broju. Naime, svaki se test plaća 60.000 franaka, što je oko 400 kuna, ili 53 eura, a to su dvije mjesečne učiteljske plaće. Ipak, država je donijela neke epidemiološke mjere pa su maske obavezne za sve, i na otvorenim i u zatvorenim prostorima, a kazna za nenošenje je 10 eura, dakle, trećina učiteljske plaće, ali i jedan dan pritvora na otvorenom, na mjesnom igralištu.
Javni prijevoz sada je dozvoljen samo unutar provincija, ali ne i izvan njih, ali dodatni problem je i to što je sve poskupjelo. Tako je, primjerice, kilogram graha s 250 skočio na 600 franaka. Gladnih je usta puno, a hrane nedovoljno, pa će uskoro trebati i nove, dodatne količine, za što je prijeko potrebna financijska pomoć koja se iz Hrvatske može uplatiti na IBAN Humanitarne udruge Srce za Afriku u Addiko Bank: HR7725000091101366453.
Udrugu, inače, vodi bračni par Garmaz, prije svega s ciljem osiguravanja rada Centra “Otac Vjeko” i školovanja tamošnje djece i mladih.
