U nastavku pročitajte moćan i snažan Vanceov govor.
[Kao što je rekao papa Ivan Pavao II., po meni jedan od najizvanrednijih zagovornika demokracije na ovome kontinentu ili bilo kojem drugom, “Ne bojte se.” Ne bismo se trebali bojati vlastitog naroda, čak ni kad iznosi stajališta koja su različita od stajališta njegovih vođa. Duboko vjerujem da nema sigurnosti ako se bojite glasova, mišljenja i savjesti vlastitog naroda. Prijetnja koja mene najviše zabrinjava kada je riječ o Europi nije Rusija, nije Kina, niti bilo koji drugi vanjski čimbenik. Ono što mene brine jest prijetnja iznutra. Povlačenje Europe od nekih njezinih najtemeljnijih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Državama]
“Jedna od stvari o kojima sam danas želio govoriti su, naravno, naše zajedničke vrijednosti. I znate, izvrsno je vratiti se u Njemačku. Kao što ste ranije čuli, bio sam ovdje prošle godine kao senator Sjedinjenih Država. Sreo sam se s ministrom vanjskih poslova Davidom Lammyjem i našalio se kako smo obojica prošle godine imali drukčije poslove nego što ih imamo sada. Ali sada je vrijeme da sve naše zemlje, svi mi koji smo imali sreću da nam naši narodi povjere političku moć, tu moć mudro iskoristimo kako bismo poboljšali njihove živote.
Želim reći da sam imao sreću provesti nešto vremena izvan zidova ove konferencije u protekla 24 sata i bio sam duboko impresioniran gostoljubivošću ljudi, unatoč tome što još uvijek doživljavaju šok zbog jučerašnjeg užasnog napada. Prvi put kad sam bio u Münchenu bilo je to s mojom suprugom, koja je i danas ovdje sa mnom, na privatnom putovanju. Uvijek sam volio grad München i uvijek sam volio njegove stanovnike.
Samo želim reći da smo jako potreseni i da su naše misli i molitve s Münchenom i svima koji su pogođeni zlom koje je zadesilo ovu prekrasnu zajednicu. Mislimo na vas, molimo za vas i zasigurno ćemo navijati za vas u nadolazećim danima i tjednima.
Na ovoj se konferenciji okupljamo, dakako, kako bismo razgovarali o sigurnosti. I uobičajeno se pod time misli na prijetnje našoj vanjskoj sigurnosti. Vidim mnogo sjajnih vojnih zapovjednika okupljenih ovdje danas. Međutim, dok je Trumpova administracija vrlo zabrinuta za europsku sigurnost i vjeruje da možemo postići razumnu nagodbu između Rusije i Ukrajine – a također vjerujemo da je važno da Europa u sljedećim godinama u velikoj mjeri preuzme odgovornost za vlastitu obranu – prijetnja koja mene najviše zabrinjava kada je riječ o Europi nije Rusija, nije Kina, niti bilo koji drugi vanjski čimbenik. Ono što mene brine jest prijetnja iznutra. Povlačenje Europe od nekih njezinih najtemeljnijih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Državama.
Zapanjilo me kada je jedan bivši povjerenik Europske komisije nedavno gostovao na televiziji i djelovao oduševljeno što je rumunjska vlada upravo poništila cijele izbore. Upozorio je da bi se, ako stvari ne pođu po planu, isto moglo dogoditi i u Njemačkoj.
Takve neobazrive izjave šokantne su američkim ušima. Godinama nam se govorilo da je sve što financiramo i podupiremo u ime naših zajedničkih demokratskih vrijednosti. Sve, od naše politike prema Ukrajini do digitalne cenzure, predstavlja se kao obrana demokracije. Ali kad vidimo da europski sudovi poništavaju izbore, a visoki dužnosnici prijete ukidanjem drugih, trebali bismo se zapitati držimo li se dovoljno visokih standarda. I kažem “mi”, zato što iskreno vjerujem da smo na istoj strani.
Moramo učiniti više od samog govora o demokratskim vrijednostima. Moramo ih i živjeti. U živoj uspomeni mnogih od vas u ovoj dvorani, Hladni je rat suprotstavio branitelje demokracije mnogo tiranskijim silama na ovome kontinentu. I razmislite o strani u tom sukobu koja je cenzurirala disidente, zatvarala crkve, ukidala izbore. Jesu li bili dobri momci? Svakako ne.
I hvala Bogu da su izgubili Hladni rat. Izgubili su zato što nisu cijenili niti poštovali sve ono što donosi sloboda: mogućnost iznenaditi, pogriješiti, izumiti, graditi. Kako se pokazalo, ne možete narediti inovaciju ili kreativnost, jednako kao što ne možete ljudima nametnuti što da misle, što da osjećaju ili u što da vjeruju. Vjerujemo da su te stvari povezane. A nažalost, kad pogledam Europu danas, ponekad više nije tako jasno što se dogodilo s pobjednicima Hladnog rata.
Pogledam Bruxelles, gdje su komesari Europske komisije upozorili građane da namjeravaju ugasiti društvene mreže tijekom razdoblja građanskih nemira — onog trenutka kad primijete nešto što oni ocijene kao “govor mržnje”. Ili ovu zemlju u kojoj je policija provela racije protiv građana za koje se sumnja da su na internetu objavljivali antifašističke… odnosno, ispričavam se, antifeminističke komentare, u sklopu “borbe protiv mizoginije” na internetu.
Pogledam Švedsku, gdje je prije dva tjedna vlada osudila kršćanskog aktivista zbog sudjelovanja u spaljivanju Kurana koje je rezultiralo ubojstvom njegova prijatelja. A sudac u njegovu slučaju jezovito je primijetio da zakoni Švedske, koji navodno štite slobodu izražavanja, zapravo ne jamče – citiram – “slobodan prolaz” da se može reći ili učiniti bilo što, a da se ne riskira uvreda za skupinu koja u to vjeruje.
I možda najviše zabrinjava to što se događa kod naših vrlo dragih prijatelja, u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je nazadovanje u zaštiti slobode savjesti posebno ugrozilo temeljne slobode britanskih vjernika. Prije nešto više od dvije godine, britanska je vlada optužila Adama Smitha Connera, 51-godišnjeg fizioterapeuta i vojnog veterana, za strašan zločin stajanja 50 metara od klinike za pobačaj i tihe molitve u trajanju od tri minute, ne ometajući nikoga, ne kontaktirajući ni s kim, samo je u tišini molio sam za sebe. Kad su ga pripadnici britanskih snaga reda zamijetili i zahtijevali da im kaže za što se moli, Adam je jednostavno odgovorio da se moli za svoje nerođeno dijete.
On i njegova bivša djevojka pobacili su godinama prije toga. Policajci, međutim, nisu bili dirnuti. Adam je proglašen krivim za kršenje novog Zakona o zaštitnim zonama (Buffer Zones Law), koji kriminalizira tihu molitvu i sve ostalo što bi moglo utjecati na nečiju odluku u krugu od 200 metara od ustanove za pobačaje. Osuđen je na plaćanje tisuća funti sudskih troškova tužiteljstvu.
Volio bih reći da je ovo bio incident koji se dogodio samo jednom, nenamjerni rezultat loše napisanog zakona primijenjenog na jednu osobu. Ali nije tako. Prošlog je listopada, prije samo nekoliko mjeseci, škotska vlada počela slati pisma građanima čije se kuće nalaze unutar takozvanih zona sigurnog pristupa, upozoravajući ih da bi čak i privatna molitva u vlastitom domu mogla predstavljati kršenje zakona. Naravno, vlada je pozvala primatelje da prijave sve sugrađane koje se sumnjiči za zločin mišljenja u Britaniji i diljem Europe.
Sloboda govora, bojim se, uzmiče, a u interesu komičnosti, prijatelji moji, ali i u interesu istine, priznat ću da su ponekad najglasniji pozivi na cenzuru dolazili ne iz Europe, nego iz moje vlastite države, gdje je prethodna administracija prijetila i vršila pritisak na tvrtke koje upravljaju društvenim mrežama da cenzuriraju takozvane dezinformacije. Dezinformacije poput, primjerice, ideje da je koronavirus vrlo vjerojatno ‘pobjegao’ iz laboratorija u Kini. Naša je vlada poticala privatne tvrtke da utišaju ljude koji su se usudili izreći nešto što se na kraju pokazalo očitom istinom.
Stoga danas dolazim ovamo ne samo s opažanjem, nego i s ponudom. Dok je administracija Joea Bidena očajnički pokušavala utišati ljude koji su željeli reći što misle, Trumpova će administracija učiniti upravo suprotno, i nadam se da ćemo na tome moći surađivati.
U Washingtonu je na djelu novi “šerif”. I pod vodstvom Donalda Trumpa, možemo se ne slagati s vašim stavovima, ali borit ćemo se da obranimo vaše pravo da ih iznesete u javnosti. Došli smo do točke kada je situacija toliko loša da je u prosincu prošle godine Rumunjska jednostavno poništila rezultate predsjedničkih izbora na temelju neuvjerljivih sumnji obavještajnih službi i golemog pritiska kontinentalnih susjeda. Koliko razumijem, argument je bio da su ruske dezinformacije zatrovale rumunjske izbore. Ali zamolio bih svoje europske prijatelje da pokušaju sagledati stvari s malo perspektive. Možete vjerovati da je loše što se Rusija miješa u vaše izbore kupovanjem oglasa na društvenim mrežama. I mi to svakako smatramo lošim. Možete to čak osuditi na svjetskoj pozornici. Ali ako se vaša demokracija može uništiti s nekoliko stotina tisuća dolara digitalnog oglašavanja iz strane zemlje, onda ionako nije bila jako čvrsta.
Dobra vijest je da ja zapravo mislim da su vaše demokracije neusporedivo snažnije nego što se mnogi, očito, boje.
I zaista vjerujem da će im omogućavanje našim građanima da slobodno kažu što misle samo pomoći da postanu još jače. Što nas, naravno, vraća u München, gdje su organizatori upravo ove konferencije zabranili sudjelovanje zastupnicima stranaka populističke ljevice i desnice u raspravama. Opet, ne moramo se slagati sa svim ili ičim što netko kaže. Ali kada politički vođe predstavljaju važan dio biračkoga tijela, na nama je da barem uđemo u dijalog s njima.
Mnogima od nas, s one strane Atlantika, sve se više čini da su stare, ukorijenjene strukture moći prigrlile ružne, sovjetske etikete poput “dezinformacija” i “dezinformatora” te se tako jednostavno brane od mogućnosti da netko s drukčijim stajalištem izrazi drukčije mišljenje ili, ne daj Bože, drukčije glasa ili, još gore, čak pobijedi na izborima.
Ovo je, naravno, sigurnosna konferencija i siguran sam da ste svi došli spremni razgovarati o točno tome koliko ćete povećati proračune za obranu u sljedećih nekoliko godina, u skladu s nekim novim ciljem. To je dobro, jer je predsjednik Trump vrlo jasno dao do znanja da vjeruje kako naši europski prijatelji moraju igrati veću ulogu u budućnosti ovoga kontinenta. Čujete izraz “podjela tereta”, ali mi doista mislimo da je važno, kao dio zajedničkog saveza, da se Europa aktivnije angažira dok se Amerika fokusira na područja svijeta koja su u velikoj opasnosti.
Ali dopustite mi i da vas pitam: kako ćete uopće početi razmišljati o takvim proračunskim pitanjima ako ne znamo što to uopće branimo? Već sam čuo puno toga o tome od koga se točno trebate braniti, i naravno da je to važno. Ali ono što je meni, a mislim i mnogim građanima Europe, manje jasno jest koji je točno onaj pozitivni ideal zbog kojeg postoji taj zajednički sigurnosni savez, za koji svi vjerujemo da je ključan.
Duboko vjerujem da nema sigurnosti ako se bojite glasova, mišljenja i savjesti vlastitog naroda. Europa se suočava s mnogim izazovima. No kriza s kojom se ovaj kontinent sada suočava, a vjerujem i svi mi zajedno, kriza je našeg vlastitog stvaranja. Ako bježite od vlastitih birača, onda Amerika ne može ništa učiniti za vas. Jednako tako, ni vi ne možete učiniti ništa za američki narod koji je izabrao mene i predsjednika Trumpa. Da biste mogli bilo što vrijedno postići u godinama koje dolaze, trebaju vam legitimni, demokratski mandati.
Zar nismo ništa naučili o tome da tanki mandati dovode do nestabilnih rezultata? A toliko se toga vrijednog može postići s onom vrstom demokratskog legitimiteta koji, vjerujem, proizlazi iz toga da budete odgovorniji i otvoreniji prema glasovima vlastitih građana. Ako želite uživati u konkurentnim gospodarstvima, ako želite imati pristupačnu energiju i sigurne opskrbne lance, onda vam treba mandat da vladate, jer ćete morati donositi teške odluke kako biste sve to osigurali.
I mi to vrlo dobro znamo. U Americi ne možete osvojiti demokratski legitimitet tako što ćete cenzurirati svoje protivnike ili ih slati u zatvor, bilo da se radi o vođi oporbe, skromnoj kršćanki koja se moli u vlastitom domu ili novinaru koji pokušava izvijestiti javnost o činjenicama. Ne možete ga zadobiti ni time što ćete zanemarivati temeljne stavove birača o pitanjima kao što je to tko ima pravo biti dijelom našeg zajedničkog društva.
Od svih hitnih izazova s kojima se suočavaju države okupljene ovdje, vjerujem da nema ničeg važnijeg od masovne migracije. Danas gotovo svaka peta osoba koja živi u ovoj zemlji potječe iz inozemstva, što je povijesno najveći udio. Slična je brojka, usput rečeno, i u Sjedinjenim Državama, također najsveobuhvatnija u povijesti. Broj imigranata koji su stigli u EU iz zemalja izvan EU udvostručio se između 2021. i 2022. A od tada je još više narastao.
Znamo da se ova situacija nije stvorila u vakuumu. Ona je rezultat niza svjesnih odluka koje su političari širom kontinenta, ali i drugdje diljem svijeta, donosili tijekom jednog desetljeća. Vidjeli smo užase koje su te odluke prouzročile jučer u ovom samom gradu. I ponovno, ne mogu to spomenuti, a da se ne sjetim strašnih žrtava kojima je lijepi zimski dan u Münchenu uništen. Misli i molitve ostaju sa svima njima. Ali zašto se to uopće dogodilo?
To je strašna priča, ali ona koju smo u Europi prečesto čuli, a nažalost i u Americi. Azilant, često mladić u svojim dvadesetima, koji je već otprije poznat policiji, zabije automobil u mnoštvo i razori jedno zajedništvo. Koliko ćemo puta još morati proći kroz takve strašne tragedije prije nego što promijenimo smjer i preusmjerimo našu zajedničku civilizaciju u novom smjeru? Nitko na ovom kontinentu nije izašao na izbore s ciljem “otvaranja vrata” milijunima neprovjerenih imigranata. Ali znate što su ljudi učinili? U Engleskoj su glasali za Brexit. Možete se slagati ili ne slagati s time, ali glasali su. I sve više diljem Europe glasuju za političke lidere koji obećavaju okončati nekontroliranu migraciju. Slažem se s tim brigama, ali ne morate se i vi slagati sa mnom.
Samo mislim da je ljudima stalo do njihovih domova, snova, do vlastite sigurnosti i mogućnosti da osiguraju egzistenciju sebi i svojoj djeci.
I oni su pametni. Mislim da je to jedna od najvažnijih stvari koje sam naučio u svom kratkom političkom putu. Suprotno onome što možete čuti, možda koju planinu dalje u Davosu, građani svih naših država uglavnom ne doživljavaju sebe kao “obrazovane životinje” ili zamjenjive kotačiće globalnog gospodarstva. I nije nimalo čudno da ne žele da ih se stalno premješta i da ih njihovi lideri uporno ignoriraju. Zadaća je demokracije da o tim velikim pitanjima odlučujemo na izborima.
Vjerujem da ignoriranje ljudi, njihovih briga ili, još gore, gašenje medija, gašenje izbora ili isključivanje ljudi iz političkog procesa ne štiti baš ništa. Zapravo, to je najsigurniji način da se demokracija uništi. Govoriti i izražavati mišljenja nije miješanje u izbore, čak ni kad te stavove iznose ljudi izvan vaše zemlje, pa čak i kad su vrlo utjecajni – i vjerujte mi, kažem to uz dozu humora – ako je američka demokracija preživjela deset godina Grete Thunberg koja nas kori, vi možete preživjeti nekoliko mjeseci Elona Muska.
Ali ono što nijedna demokracija, bila američka, njemačka ili europska, neće preživjeti jest da milijunima birača kažete da njihova razmišljanja, njihove brige, njihove težnje, njihovi pozivi u pomoć – nisu valjani i da nisu vrijedni ni razmatranja.
Demokracija počiva na svetom načelu da je glas naroda važan. Za vatrozidove tu nema mjesta: ili prihvaćate to načelo ili ga ne prihvaćate. Europljani, narod ima glas. Europski čelnici imaju izbor. A moje čvrsto uvjerenje glasi da se ne trebamo bojati budućnosti.
Prihvatite ono što vam ljudi govore, čak i kad je iznenađujuće, čak i kad se s time ne slažete. Ako to učinite, moći ćete se suočiti s budućnošću sa sigurnošću i pouzdanjem, znajući da nacija stoji iza svakoga od vas. I to je, po meni, najveća čar demokracije. Ona nije sadržana u kamenim zgradama ili raskošnim hotelima. Nije ni u velikim institucijama koje smo zajedno izgradili u ovome društvu.
Vjerovati u demokraciju znači shvatiti da svaki naš građanin ima mudrost i ima glas. A ako odbijemo čuti taj glas, čak i najuspješnije bitke osigurat će vrlo malo. Kao što je rekao papa Ivan Pavao II., po meni jedan od najizvanrednijih zagovornika demokracije na ovome kontinentu ili bilo kojem drugom, “Ne bojte se.” Ne bismo se trebali bojati vlastitog naroda, čak ni kad iznosi stajališta koja su različita od stajališta njegovih vođa. Hvala vam svima. Sretno svima i Bog vas blagoslovio.”
