Godine 2004., dok je živio u Svetoj Zemlji, sestre iz Kongregacije svete krunice koju je osnovala Marija Alfonsina Danil Ghattas (časna sestra iz Palestine koja je proglašena blaženom 2009., a 2015. je proglašena svetom) dale su mu relikviju svoje osnivačice i krunicu koju je ona koristila. Otac Nirwan ih uvijek nosi sa sobom.
Godine 2013., kada je Benedikt XVI. zatražio istragu čuda zbog kojega je kanonizirana Marija Alfonsina, Sveta Stolica je naredila da se truplo Marije Alfonsine ekshumira. Kako je uobičajeno, na mjesnom biskupu je bilo da pronađe liječnika koji će voditi postupak. Zamolio je oca Abuna Nirwanu da obavi ekshumaciju te da izradi odgovarajuće medicinsko izvješće.
Dvije godine prije nego li je proglašena blaženom, nešto doista izvanredno dogodilo se kroz njezino posredovanje – osim odobrenog čuda – ispričao je to otac Santiago Quemada na svom blogu, Svećenik u Svetoj Zemlji:
„Priča koju ću ispričati dogodila se 14. srpnja 2007. kada je Abuna Nirwan posjetio svoju obitelj u Iraku. Od sirijske granice je putovao taksijem. Sam je ispričao ovu priču tijekom svete Mise u Bet Yalli“:
U to vrijeme nisam mogao putovati avionom kako bih vidio svoju obitelj, to je bilo zabranjeno. Jedino prijevozno sredstvo bio je automobil. Planirao sam stići u Bagdad, a odande doći do Mosula gdje žive moji roditelji.
Vozač je bio u strahu zbog tadašnjeg stanja u Iraku. Jedna nas je obitelj – otac, majka i dvogodišnja djevojčica – pitala mogu li putovati s nama. Vozač mi je rekao da su pitali, a ja nisam imao prigovora. Bili su muslimani. Vozač je bio kršćanin. Rekao im je da u automobilu ima slobodnih mjesta te da mogu putovati s nama. Stao je na benziskoj postaji kada ga je još jedan mladi musliman pitao može li s nama do Mosula. I dalje je bilo slobodnog mjesta pa smo ga primili u automobil.
Granica između Jordana i Iraka se otvara tek u zoru. Kada je sunce izašlo, rampa se podigla, a 50 ili 60 automobila formiralo je red, svi su vozili polako, jedan iza drugoga.
Odlučno smo nastavili svoje putovanje. Nakon više od sat vremena u automobilu, stigli smo do kontrolne točke. Pripremili smo putovnice. Zaustavili smo se. Vozač je rekao: „Bojim se ovih ljudi“. Ranije je to bila vojna kontrolna točka, ali članovi islamističke terorističke organizacije su ubili vojnike i zauzeli kontrolnu točku.
Kada smo stigli, tražili su da izađemo iz automobila i predamo im naše putovnice. Odnijeli su putovnice u svoj ured, kada se jedan muškarac vratio okrenuo se prema meni i rekao: „Oče, nastavit ćemo s istraživanjem. Možete otići u ured, iza njega je samo pustinja“. „U redu“, odgovorio sam, „ako moramo, ići ćemo“. Hodali smo petnaestak minuta do ureda u koji su nas uputili.
Kada smo stigli do kolibe izašla su dvojica muškaraca prekrivenih lica. Jedan je u jednoj ruci nosio kameru, a u drugoj nož. Drugi je imao bradu i nosio Kuran. Došli su do nas i jedan od njih me pitao: „Oče, odakle dolazite?“, rekao sam mu da dolazim iz Jordana, a potom je isto upitao i vozača.
Na red je došao i mladi dječak koji je putovao s nama. Zgrabili su ga, vezali mu ruke iza leđa i ubili ga nožem. Vezali su mi ruke iza leđa, a zatim je jedan rekao: „Oče, snimamo ovo za program Al Jazeera. Želite li nešto reći? Nemojte dulje od jedne minute“. „Ne, samo se želim pomoliti“, rekao sam. Dali su mi jednu minutu za molitvu.
Jedan od njih mi je gurao rame sve dok nisam bio prisiljen klečati te je rekao: „Ti si svećenik, zabranjeno je da tvoja krv padne na tlo, to bi bilo svetogrđe“. Otišao je po kantu i vratio se kako bi mi prerezao vrat.
Ne znam što sam u tom trenutku molio. Bio sam uplašen i rekao sam Mariji Alfonsini: „Nije slučajnost da te nosim sa sobom. Ako je potrebno da me Gospodin uzme dok sam mlad, spreman sam, ali ako nije tako, molim te da nitko drugi ne umre.“
Rukom mi je zgrabio glavu, čvrsto me držao za rame i podigao oštricu. Nekoliko trenutaka je vladala tišina, a zatim je rekao: „Tko si ti?“. „Fratar“, rekao sam mu. „Zašto onda ne mogu spustiti nož?“, rekao je, „Tko si ti?“. Zatim je nastavio i nije mi dopustio da mu odgovorim: „Oče, vi i ostali – vratite se u automobil“. Vratili smo se.
Od tog sam se trenutka prestao bojati smrti. Znam da ću jednog dana umrijeti, ali sada znam da će to biti kada Bog to bude želio. Odonda se više ničega ne bojim. Što god mi se dogodi, dogodit će se jer Bog tako želi i On će mi dati snage da nosim njegov Križ. Bitno je imati vjere. Bog se brine za one koji u Njega vjeruju.
Preveo i priredio medjugorje-info.com/ALETEIA
