Posebno nam je jučer 30. svibnja sve išlo na živce kad su nas oko devet sati ujutro probudili pucnjevi, točnije plotuni paljbe?", upitao je zabrinuti građanin. Odgovor jednostavno morate pročitati...
Mario Maks Slaviček na sebi se svojstven način osvrnuo na uvođenje obveznog vojnog roka:
Nisam do danas pisao protivnicima uvođenja vojnoga roka za mlade Hrvatice i Hrvate, no sjetih se jednog teksta kojeg pisao prije nekih sedam godina za jedan hrvastki portal, a bio je taj tekst pisan onima njihova svjetonazora, njihova političkog rakursa…najvjerojatnije njihovim roditeljima…Vi sami kao čitatelji prosudite…
Iako je Vojarna u samom centru grada i do sada nikada nije smetalo nikomu što ujutro službujući prije podizanja hrvatskog stijega zapovijeda sviranje budnice, niti je ikome zasmetalo što prije spavanja svira mirozov.
No danas je zapovjednika vojarne prilikom dolaska na posao na stolu dočekalo protestno pismo i peticija kojom se hv„zabrinuti građani” žale na buku koja dolazi iz vojarne, na borbene pjesme koje prekaljeni ratnici uče novake, a koje podižu moral i jačaju stegu. Žali se pošiljatelj prosvjedne note i na buku koju su jučer prouzročili plotuni i pucanje točno u 09:00 sati.
Ne, onda im nije smetalo niti su imali hrabrosti napisati ili žaliti se ikome od civilne ili vojne vlasti. Što je najgore nisu bili ovdje kad smo gotovo goloruki napadali tu vojarnu iz koje su već spomenuti oficiri ali sad već i sa kokardama na titovkama granatirali grad i širu okolicu. Proklet smo narod proleti mu kroz glavu. Za mnoge nema časti i dostojanstva, za mnoge od izreke „Il’ vodi il’ slijedi il’ se makni s puta” vrijedi ovo posljednje oni se maknu s puta dok grmi nebo i zemlja, no kad kiše prođu prvo govna isplivaju kaže naš narod. I dok mu je zadnja misao prolazila kroz glavu uhvati se telefona te nazva službujućeg pobočnika i zapovjedi kroz stisnute zube:
„Pošaljite mi Pravnika, PD-ovca, Službujućeg Vojarne, predsjednika mjesnog odbora u kojem se nalazi vojarna i načelnika Sigurnosti”. Nije prošlo ni pet minuta pozvana su se gospoda časnici nacrtali kod zapovjednika u kancelariji gdje im je pročitao pismo pritužbe, saslušao njihova mišljenja prijedloge i savjete. Popili su po kavu, pretresli neka nedavna vremena u kojima niti sanjali nisu da do ovakvog slučaja može doći, a onda su se šutke s prazninom u srcu i duši rastali te krenuli svojim dnevnim zadaćama. Nakon toga je porazgovarao s predsjednikom mjesnog odbora koji pismoga je uputio o osobi koja je potpisnik pisma.
Kako je ta osoba viđenija u gradu, kako je njegov otac slao novac za financiranje obrane grada, kako je ta osoba politički iznimno aktivna i cijenjena iako je lijeve orijentacije i nije bio ratu jer ne može vidjeti krv. U povjerenju je predsjednik mjesnog odbora nadodao kako ne bi želio da ta osoba sazna što je iznio o njoj i tako to. Nakon primljenih informacija zamolio je predsjednika mjesnog odbora da sačeka kod pobočnika dok napiše pismo koje će pročitati „Zabrinutom građaninu-građanima” na sastanku odbora ove nedjelje. Ostavši sam poče ponovo čitati pismo:
„Pitanje dana za zapovjednika Vojarne. Komu možemo zahvaliti za nesnosno trubljenje, pjevanje i buku koja dolazi iz vojarne? Posebno nam je jučer 30. maja sve išlo na živce kad su nas oko devet sati ujutro probudili pucnjevi, točnije plotuni paljbe? Zamislite vi tu drskost i to nedjeljom, čime smo mi zaslužili tu sreću da propali muzičar trubi nekakvu tamo tugaljivu pjesmicu, a nabrijani momci koji žele biti Rambo puškaraju sve u šesnaest. Kome na tomu možemo zahvaliti za taj šou?
Svaki odgovor bio bi dobrodošao jer imamo pravo na to”
Zabrinuti građanin
Sav iznerviran, postiđen vođen čašću i odgovornošću upalio je računalo i počeo pisati odgovor zabrinutom građaninu. Odgovor temeljen na podacima i izvješću koje su mu podastrijeti suradnici prije nekoliko minuta a koji glasi:
Predmet: Odgovor „Zabrinutom građaninu”
Vrijeme: 10:25
Mjesto: Vojarna …….. grada…………
Vezano za Vašu predstavku/pritužbu ili kako Vi kažete „Protestno pismo” u svezi događaja od 30.svibnja (nedjelja) ove godine, koji se odvijao točno u 09:12 sati.
U to vrijeme ispaljeni su plotuni u čast Počasna paljba Mirozov (ono što vi zovete bukom) i počasna paljba su najmanje što vojska može i mora učiniti za vojnika koji je položio život da bismo svi mi zajedno s Vama mogli živjeti hrvatskog branitelja kojeg su ekshumirali prije dva dana. Hrvatski bojovnik je poginuo na Vukovarskom ratištu probijajući se kroz neprijateljsku borbenu liniju štiteći svoje suborce i civile koji su napuštali okupirani grad. Nakon deset godina pronašli su njegovo tijelo.
U 9:00 sati 30. svibnja na sam dan Hrvatske državnosti, mi njegova obitelj, prijatelji i suborci okupili smo se kako bismo oplakali, odali dužnu počast i oplakali gubitak sina, oca i supruga. Čovjeka koji je ugradio sebe i svoj život u temelj ove zemlje. Vrlo je vjerojatno da su Vam dok ste spavali tvrdim i mirnim snom u slobodnoj i sigurnoj zemlji promakle moje riječi dok sam njegovom sinu koji ga nije imao prilike upoznati predavao hrvatsku zastavu, u ime Hrvatskog puka, Hrvatske Vojske i svih onih koji su svojim doprinosom sudjelovali u obrani Domovine, dakle u ime svih onih koji razumiju koliko smo mu dužni.
Mirozov (ono što vi zovete bukom) i počasna paljba su najmanje što vojska može i mora učiniti za vojnika koji je hvpoložio život da bismo svi mi zajedno s Vama mogli živjeti.
Vi kao podnositelj i pisac ovog „Protestnog pisma” pitate: “Komu možemo zahvaliti za nesnosno trubljenje i buku koja je tog dana dolazila iz Vojarne i komu možete zahvaliti za taj šou?” Mi ćemo Vam učiniti uslugu i u Vaše ime zahvaliti udovici, sinu i roditeljima poginulog hrvatskog vojnika, jer mi smo njima kao i njemu u čast ispalili počasni plotun i zasvirali mirozov kojim smo ga otpratili na posljednje počivalište.
Da ste Vi osobno ili netko od Vaše obitelji zaslužni da Vam učinimo istu počast učinili bismo to s iznimnim žarom, čašću i dostojanstvom. No iz nekog meni ne znanog razloga očevidno je da Vi tu priliku da Vam Hrvatska vojska, ja osobno i hrvatski puk ukažu ovakvu počast nećete imati jer nju je teško zaslužiti.
I stoga „poštovani” gospodine zapamtite zauvijek, samo su dvije snage dale svoj život za Vas… Isus Krist i hrvatski vojnik. Jedan je umro zbog Vaše duše, a drugi zbog Vaše slobode.”
A hrvatski vojnik je umirao s molitvom na usnama: „Ja sam Hrvat, sin Hrvata i otac Hrvata. dio sam tisućljetne loze Ratnika čuvara. uz mene je svemogući Bog, a njegova ruka vodi moj mač. Ne tražim tuđe, samo branim svoje i u tome leži moja snaga, donosi dnevno.hr.
U Ime Hrvatskog Vojničkog Reda
ČUVARI DOMOVINE
Mario Maks Slaviček
