Baš zato kada nam stigne pohvala nekog oduševljenog čitatelja, kome god ona bila upućena, zaslužuje barem spomen. A priča o ovome Prometovom vozaču zaslužila je biti prenesena dalje, donosi Slobodna Dalmacija.
Obratio nam se danas, naime, jedan korisnik javnog prijevoza kojega je dobrota vozača autobusa potakla da o njemu napiše priču, baš onako, od srca.Pokazatelj da nismo svi "stoka" jedni prema drugima i da postoji još uvijek trunčica nade za ljudski rod krije se u potezu "šofera" Ante, junaka koji je jutros odlučio nekome olakšati život i time se upisao u pamćenje svih onih koji su se u to vrijeme našli u "petnaestici" na Duilovu.
Pismo čitatelja prenosimo u cijelosti:
"Poštovani! Ovim putem vam želim pohvaliti vozača Prometa koji je danas, 08.08.2018. vozio liniju broj 15 kroz jutro... U ovoj priči on je vozio liniju koja je išla u 10:10 h s Duilova... Naime dolaskom na Žnjan, na glavnu stanicu ispod nizbrdice staje bus, a za volanom na prvi pogled vozač malo luđe glave, crne očale, tetoviran, komad čovika... Na prvu možda i zafrkan, nije za igrat se s njim, ali taj vozač, koji nam se poslje predstavio imenom Ante je ne čovjek, nego oličenje kulture, dobrote i ljudskosti kakve
je danas teško naći da se traži i mikroskopom...
Dakle staje bus, a na stanici momak u kolicima, 100% invalid. Digne mu ruku, vozač staje zadnjim vratima ispred njega kao pravi profesionalac... Otvara prva vrata i druga vrata za momka u kolicima... Sve bi to bilo rutinski da nije masa ljudi sa stanice uletjela u autobus gurajući jadnog momka u kolicima, ne obazirući se na njega, samo da što prije uđu, da bi za invalida ostala nemoguća misija ući u bus jer se na rampi za invalide nalazilo putnika, pa je dečko u kolicima ostao van... E sada dolazi vozač na vidjelo svojom dobrotom i srcem!
Kada je sve to vidio, naredio je da se bus isprazni... da svi izađu vani i na fin način rekao putnicima da su sve, a ne ljudi... lijepu rečenicu je rekao da se cijeli bus posramio: "Žalosno je da ja od 35 godina moram vama ovdje na ovakav način držati sat kulture, ljudskosti i psihologije. Sramite se! Kako ste odgojili svoju dicu i unučad kada se vi ovako ponašate? Vidite li sebe u što ste se pretvorili? Sramite se...".
Tada je u autobusu nastao muk... Neki su izašli, neki nisu htjeli pa je on ugasio bus i rekao da neće krenuti dok god svi ne izađu vani i prvo invalid u kolicima uđe... Kada su vidjeli da ta "luda" dobra glava našeg vozača misli ozbiljno i da ima muda, svi ti sta su se gurali su napustili bus. Tada je jedan čovjek spustio rampu, invalid je ušao, a oni svi su išli na prva vrata gdje ih pola nije pustio jer nisu imali karte... Vozili smo se s njim do pazara gdje je invalid izašao nakon što mu je vozač spustio rampu... Taj osmijeh poštenjačine i ljudine od vozača nikada neću zaboraviti... Toliki čovjek, a iskren dječji smiješak.
Momak invalid mu je stisnuo ruku i zahvalio da su nama došle suze na oči. Vozač je njegov heroj, njegov zaštitnik... Mislimo da to i zaslužuje... Neka vam ovaj vozač bude mjerilo za zapošljavanje ljudi jer takva dobrota i ljudskost se ne viđa non stop...
Što bi mi rekli, svaka majka bi ga za zeta poželjela... Hvala njegovim roditeljima što su odgojili dite u velikog čovjeka!"
