– Ovo je samo još jedno svjedočanstvo da postoji Duh Sveti. To ne mogu prešutjeti – pomalo umorno će teta Božena, no s još uvijek živom vjerom u očima.
'Cijelog života netko šalje Zlo k meni'
– Ima Boga! Znam da imam moćnog neprijatelja, cijeloga života netko šalje Zlo k meni. Ali imam i svoga anđela čuvara, molim se Kristu i puno razgovaram s jednim divnim svećenikom, mojim duhovnim vođom don Mladenom Parlovom. On je veliki intelektualac, a istodobno prizemljena osoba bliska ljudima, uvijek spreman pomoći.
Veoma smo se zbližili kad je uređivao moju autobiografsku knjigu "Dica prestrašenih lica". Molio je za mene i posjećivao me u bolnici, gdje sam gotovo skončala kad su me spopale dvije tvrdokorne bakterije. Jedna mi je umalo uništila pluća. Ne mogu svoje ozdravljenje objasniti drukčije nego zagovorom Duha Svetoga – sažima naša sugovornica, rekonvalescentica Božena Martinčević.
Već je imala jednu drugu veliku zdravstvenu havariju, kad je prije nekoliko godina pala i pretrpjela niz lomova. Kao podsjetnik na taj nemili događaj ostao je tromb u nozi, zbog kojega je u veljači ove godine hospitalizirana. Stalno je pobolijevala i na oslabljen organizam "zakačile" su se bakterije koje su je umalo došle glave...
– Sjećam se kao jučer te katarze, toga trenutka moga nenadanog spasa. Bila sam vrlo loše, liječnici su se borili u okvirima dostignuća medicine, i kao ljudi i stručnjaci došli do limita. Što se moglo, bilo je učinjeno. Sedmog svibnja u večernjim satima bolnički kapelan s Križina došao je k meni i dao mi sakrament posljednje pomasti.
Ispustila sam hropac i uspravila se!
Oprostila sam se s najbližima, u dubokom uvjerenju da jutro neću dočekati živa – prisjeća se teta Božena.
– A onda me ujutro uhvatio snažan kašalj, moj kruh svagdašnji tih nekoliko mjeseci. U jednom trenutku sestre i liječnici su me podigli, a ja sam ispustila strašan hropac, i... uspravila se. Nešto se dogodilo, nešto je izišlo iz mene. Ljudi u prostoriji, koja se sva nekako obasjala, rasplakali su se. Ja sam potom normalno udahnula zrak i zatražila nešto za jelo, prvi put u tko zna koliko vremena. Trenutno sam se osovila, prodisala – kazuje uzbuđeno naša sugovornica, s kojom smo razgovarali u njezinu stanu atelijeru.
Božena Martinčević je u svojim kasnim sedamdesetima otkrila dar za slikarstvo i nakon svake nedaće ga dodatno razvila. Iza nje je bezbroj revija i humanitarnog umjetničkog rada, a osobito dirljivo bilo je ratno djelovanje kad je kao pripadnica tadašnje art-garde šivala jastuke za poginule hrvatske vojnike.
– Svaku nevolju u životu prihvaćam kao dar. Moje tijelo možda stari, ali duh se uvijek iznova pomlađuje. Osjećam to prisutnost Duha Svetoga u mom životu. Zato se nikad ne osjećam sama ni napuštena. Kad dođemo k našem Nebeskom Ocu, sve nas čeka mir. On se brine za nas već za života i zove nas k sebi kad za to dođe vrijeme. Ja to dobro znam – smireno će 80-godišnja Božena Martinčević, najveća splitska tekstilna umjetnica svih vremena, prenosi slobodnadalmacija.hr.
