S nekoliko kuna u džepu i psom Evelyn, Vedran Kohut propješačio je pola Europe, samo s jednim ciljem - upozoriti na probleme s kojima se susreću ljudi bez krova nad glavom, senzibilizirati javnost, olakšati im. Magazin Provjereno za njega je doznao iz jedne akcije koju su pokrenuli njegovi prijatelji za njega. Akcije koja je svima slomila srce od tuge i koja je pokrenuta nakon što je Vedran tragično poginuo u Irskoj.
U 37 godina nema mjesta pod vedrim nebom na kojem nije spavao, osobe na koju nije ostavio dojam. U koži beskućnika, s nekoliko kuna u džepu i psom, Vedran Kohut, propješačio je 6000 kilometara - s jednim ciljem - senzibilizirati ljude na probleme beskućnika. U svaki grad u koji bi stigao, borio se s vlastima da se promijeni status ljudi bez identiteta. Zahvaljujući njemu, jedan je beskućnik prvi izborio pravo na osobnu iskaznicu, razmišlja se o socijalnim poduzećima, prenoćištima za beskućnike koji dopuštaju ulaz i njihovim životinjskim ljubimcima.
U koži beskućnika, s oko 30 kuna u džepu, diktafonom i psom, krenuo je na put dug 6000 kilometara. U 44 dana. Kako ga je nazvao - putovanje života. "U svakom gradu u koji dođemo, posjetit ćemo ljude koji pomažu beskućnicima, pričati s beskućnicima, vidjeti kako se grad brine za njih", kaže Vedran u videu koji je snimio prije putovanja.
"Sjećam se da mi je poslao članak da je 4 anđeoski broj, kao da će ih anđeo pratiti u toj akciji, njega i Evelyn. Kampanja se malo odužila, bio je 64 dana i obišao je više gradova nego je mislio", kaže Vedranov prijatelj Danijel Vuga. Spavao je gdje je stigao, nerijetko pod vedrim nebom. Spajao različite organizacije koje rade s beskućnicima, razmjenjivao iskustva, držao prezentacije, upozoravao vlasti na njihove probleme. A ljude koje je sretao na putu - senzibilizirao za probleme ljudi bez identiteta.
"To su ljudi poput Majke Terezije. Ona je ljubila gubavce, dok drugi ljudi sa skafanderima prilaze da ih ne dodirnu, a ona ih je držala u rukama. Takav je bio Vedran, imao je tu karizmu kao Majka Terezija", rekao nam je Mile, koji je i sam beskućnik. "On jednostavno, kad bi mu šamar opalio, on bi ti se izvinio što si mu udario šamar", kaže Mile.
"Ljudi misle da pošto mi radimo s beskućnicima, što nitko ne želi, da smo mi velikog srca. Da su upoznali Vedrana, onda bi znali definiciju te riječi", dodaje Danijel. "Naša zamisao je bila da Vedran postane naš ambasador u inozemstvu... da nam on bude most s Europom", ističe.
Bio je jedan od njih
Upoznali su se u dnevnom boravku za beskućnike. Danijel ga je tek postavljao na noge. A Vedran, on je volontirao gdje god se našao. Jednom prilikom kuhao je uz live stream za djecu oboljelu od malignih bolesti. Pa tako i u dnevnom boravku. "Sjećam se na jednoj tavi koja baš nije valjala, on je uspio to napraviti. Pozvali smo korisnike, beskućnike, prijatelje, pa smo imali prvo druženje uz palačinke", priča Danijel.
Bio je jedan od njih, i htio je pomoći upravo njima - beskućnicima. Ljudima na koje je sustav zaboravio, od kojih drugi okreću glavu. "Jedno je kad netko postane beskućnik stjecajem okolnosti. On je to odabrao, on je odabrao da jednoj populaciji ljudi pomogne, nije htio da živi beskoristan život", kaže Mile.
Kad bi vidjeli Vedrana, vidjeli bi i njegovu kujicu Evelyn. Korak uz korak s njim. "Kad izgubiš sve materijalno i ostave te obitelj i prijatelji i rodbina i svi i sustav te gura dublje i ljudi upadaju u teška depresivna stanja tako da su ti ljubimci, ti psi - psihoterapija", priča Mile.
"Čak se odriču života u prenoćištu i žive na cesti jer ne mogu ući sa svojim ljubimcima. To nam je inspiracija za jednu inicijativu, koja ako zaživi će nositi njegovo ime", smatra Danijel. To je za života želio promijeniti. Taj odnos onih koji imaju gotovo sve nad onima kojma je jedina sigurnost - pas.
Isti, a ne drugačiji
"Ja sam na ovom putovanju, bez obzira što sam upoznao puno ljudi, bio sam s njom. I kad ti je najteže, samo se okrenem njoj i počnemo se igrati jer ona je tu u tom trenutku. Bitno je raditi na projektima da ljudi shvate da su beskućnici ljudi kao i svi ostali, da imaju i želje i nade kao i svatko drugi", rekao je Vedran u izjavi za TV student.
Prošao je sve; od bauštele, konobarenja, poljoprivrede. Hrvatske, Francuske, Njemačke, Irske. Kad su se upoznali u Zagrebu, Mile je bio beskućnik. "Taj osmijeh koji uvijek imam na svom licu, to nije estradni osmijeh, to nije politički osmijeh, to nije osmijeh da bi se nekome dopao, to je osmijeh koji imam od jutra do navečer. Takav je bio i Vedran", kaže Mile.
Bio je, kažu, čovjek od akcije. Mile je u tom trenutku bio beskućnik. Uz Vedrana i Danijela, došao je do osobne iskaznice. "U njegovom društvu ne postoji 'šta ako' već kod njega je ajmo!", priča Mile.
Radio je na otvaranju socijalnih poduzeća u Engleskoj, ostavljao poklone beskućnicima. Borio se s vlastima da se nešto promijeni. "Unatoč svemu, izgledao je kao da ima veliku strast prema životu, i bio je pozitivan i u najtežim trenucima. Nadam se da je našao svoj mir", kaže Ana Maria Hota.
Tragičan kraj
Svi su mislili da imaju vremena ostvariti ono što su zamislili s Vedranom. Pokrenuti još koju kampanju za pomoć potrebitima, kuhati za djecu, ono malo što imaju dijeliti beskućnicima. Ali, za njih je kasno. Vedran je prije mjesec dana poginuo u Irskoj. Posljednja kampanja koju su pokrenuli njegovi prijatelji bila je kako bi skupili novac za Vedranovo kremiranje te povratak urne u domovinu.
"Brinuo je o drugim ljudima, a o sebi... Na kraju... Ispalo je da nije znao brinuti o sebi koliko je znao o svima drugima", kaže Danijel. Jedan mladić, putnik, beskućnik, sarajlijska duša. Osoba koja bi u svakome vidjela dobro. Sa srcem koje lako osvaja. I životnim putevima koji su bili neshvatljivi drugima.
"Ljudi najviše mogu pomoći da drže otvorene oči, i kad sljedeći put vide nekoga na ulici, neka popričaju s njima, a ne da samo ubace koju kunu", poručio je Vedran u izjavi za TV student.
Videoprilog pogledajte OVDJE
