Ne znam ni jesu li te, pedeset i druge, jedno drugome na bračnim zavjetima rekli „dok nas smrt ne rastavi“, ali ispalo je tako. I to ne samo jedna smrt, nego da budu sigurni - dvije smrti, gotovo odjednom!
- Uvijek su govorili da će umrijeti skupa - priča njihov sin Vinko Papak, umirovljeni časnik HRM.
- Ćaću smo sinoć doveli s Hitne, dobio je bio upalu pluća. Prije dvije godine zbog glaukoma je izgubio vid. Cijeli je život bio u pokretu i u vanjskom prostoru, do potpunog sljepila vodio je brigu i o ovcama, a kad je potpuno oslijepio, ostala mu je ta snažna navika da stalno izlazi pred kuću i hoda, hoda, hoda... - priča Vinko.
Sve je Stipu vuklo vani, u đir. Govorio je da šeta zbog cirkulacije, a zapravo je u njemu šetao umirovljeni lučki radnik, i pastir, čovjek sa sela s nezavidnim zaposlenjem u gradu, čovjek kojemu je cijeli život protekao tamo - vani. I samo bi ga velika studen, donekle i pomalo, zavezala uz kuću. Pomalo, jer sveudilj bi šetao vanka (zbog ciruklacije...), pa tako i ovih ljutih hladnih dana, zbog čega je i zaradio upalu pluća. Pothladio se, izgubio apetit, razbolio se, dospio na Hitnu, s Hitne kući, da umre na svome ognjištu - kad već ne može vanka...
- Kad je u 23 sata ćaća umro, mater je zaplakala i govorila da najbolje da i ona sad umre. I otišla je u sobu i umrla.
Samo tako? Gotovo da! S njom je u sobi bila kćer Josipa, vidjela je da joj nije dobro, otišla u kužinu po „šumeće“, vratila se u sobu i...
-... odjednom u noći sestra zove Vinko, Vinko! Bila su tri sata ujutro kad je i mater umrla.
Kako su živili kad su tako složno umrli.
- Složno, kao golubica i golub, nevjerovatno vezani, on lučki radnik, ona domaćica. Možda su bili rastavljeni najviše 15 dana u cijelom životu, u tih zajedničke 64 bračne godine (plus ovih desetak dana, plus ono što je prethodilo braku...dodajem ja). Čudo jedno koliko su bili vezani i s koliko su međusobnog razumijevanja živili! Pa i ostavili su za sobom cijelo bogatstvo, nas troje djece, Josipu, Živka i mene, šestero unučadi: Branka, Antonija, Anamariju, Ivu, Nikolinu i Klaru, praunuke Roka, Stipu i Mirtu, braću, setsre, neviste, zetove... zaista smo mnogobrojna obitelj.
Stipe je u širem kraju bio poznat i kao vidar, od malih je nogu naučio namještati ljudima ozljeđene kosti i zglobove, pomogao mnogima stati na noge. Radio je dok je imao snage u rokama, do svoje 75.
Ana i Stipe bili su do zadnjeg trena okruženi pažnjom djece i unuka. Ne bi prošlo ni par dana da netko ne bi osvanuo kod njih u Mravnici, premda su bili u snazi i živjeli samostalno.
I tu večer kad je ćaći bilo loše, i kad ga je Vinko doveo s hitne, mater Ana skuhala im je večeru i oprala sude.
A onda, kad se već dogodilo tako da je njen Stipe umro, odlučila je otići zajedno s njim, jer šta bi više na tom svijetu radila bez svoga goluba Stipe, zaključuje Šibenski.
