Željko je vjernik, dobro znam koliko mu vjera znači. ‘Njegov prijatelj Zlatko’, kojem je zahvalio nakon pobjede, je Zlatko Sudac, moj kolega, s kojim sam ga odavno upoznao i kod koga često ide na duhovnu obnovu. Željko ne voli pričati ni o vjeri, ni o privatnom životu. To je njegova privatna stvar i ja ga razumijem, otkrio nam je ponosni brat, don Ivan Babić.
Župnik u malome mjestu Vrbanj na Hvaru brata je uveo u sport. Njihova obitelj je iz opuzenskog naselja Vlaka, a pet godina stariji Ivica prvi je počeo trenirati rukomet.
Mali, ajmo na rukomet
- Ja sam trenirao i igrao rukomet pet godina, a brat je krenuo mojim stopama. Počeli smo u Opuzenu, koji je imao jaku rukometnu školu, kao i Metković. Neretvanska dolina dala je našem rukometu jako puno igrača, Metković je bio veliki rukometni centar, danas, nažalost, toga više nema. Šteta... - sliježe ramenima don Ivan, koji je presretan što su pretjerano razočaranje i kritike nakon poraza od Francuske pretvorile u veliko veselje nakon čuda u Krakowu i senzacionalnog plasmana u polufinale:
- Svi zovu i čestitaju, zovu i radi ulaznica. Bit će u polufinalu dosta naših. Tako je to kod nas Hrvata. Da smo izgubili, svi bi negodovali i pljuvali po reprezentaciji, a sada ih svi hvale. Pitam se samo što bi bilo da smo mi bili na mjestu Poljaka, da smo izgubili kod kuće onako kako su oni izgubili, 14 razlike?! Siguran sam da bi na poluvremenu pola dvorane izašlo vani, a ostala polovina bi zviždala i negodovala... - kaže don Ivica pa nastavlja:
- Znate, nisu svi baš bili fer prema Željku. Od prvoga dana se propitkuje tko je on i kako je došao do izborničke funkcije. Ako već ne znaju, dovoljno je ‘uguglati’ njegovo ime i sve će im biti jasno. I tko je on, i što je osvojio. A osvojio je prvenstva i kupove Jugoslavije i Hrvatske, dva puta Ligu prvaka i Superkup sa Zagrebom, a kao pomoćni trener reprezentacije ima i tri bronce s EP-a, SP-a i OI-ja! A ako je to malo, onda ću još dodati i da je digao Meškov iz ponora te da je nakon ozljede vratio Balića u život i u reprezentaciju. Nije malo...
Otkrio nam je don Ivica i da je njegov brat posebno ponosan što mu je nakon velike pobjede osobno čestitala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.
- Baš smo se čuli pet minuta prije vašeg dolaska. Kazao mi je da mu je baš drago što je predsjednica bila na utakmici, i što im je odmah na terenu čestitala. Jednostavna je naša predsjednica, gledala je utakmicu s tribina i bodrila ih u dresu, a ne iz lože.
Zašto ste sumnjali?!
Don Ivica vjeruje da brat može odvesti ovu generaciju do kraja, do zlata.
- Molit ćemo se za njega i za reprezentaciju. Njegova je velika želja da odvede reprezentaciju do kraja, do europskog zlata, jedinog zlata koje još nemamo - kaže pet godina stariji izbornikov brat, koji je davno otišao od kuće, ali su njih dvojica i sestra i dalje jako povezani.
- Nažalost, nismo dugo živjeli skupa. Ja sam rano otišao od kuće u sjemenište, brat je otišao u Zagreb igrati rukomet... Život nas je razdvojio, ali smo ostali povezani, čujemo se par puta na dan.
Molitva za ‘kauboje’
Iz rukometnih dana don Ivanu su ostala i brojna poznanstva i prijateljstva. Iako je već deset godina župnik u Vrbnju, rukomet je našao put do njega. Već devet godina kod njega u goste dolaze i Ivano Balić, Petar Metličić, Ivica Maraš, Dalibor Anušić...
Prijateljstvo se iz rukometa prenijelo u malo otočko mjesto s 500-tinjak stanovnika.
- Dugi niz godina smo prijatelji, a već devet godina rukometna akademija koju vode Balić, Metličić i Maraš ima kamp u par kilometara udaljenoj Jelsi, tako da su često moji gosti. Sve su to krasni momci, s kojima sam se svih ovih godina povezao, na neki način su mi svi oni kao braća. Eto, Bog je htio da ih sve spoji u reprezentaciji i ja se nadam da će doći do cilja, da će u Poljskoj osvojiti zlato, jedinu zlatnu medalju s velikih natjecanja koja nam još nedostaje. Moje molitve, ali i molitve svih vjernika, znam, bit će i ovaj put uz njih.
Suparnik je Španjolska, jednako jak - ako ne i jači od Francuske ili Norveške. U malom Vrbnju, po lokalnom dijalektu Varbonju, navijat će don Ivan i svih 500 mještana...
