»Pozvani smo izgrađivati domovinu koju nam je Bog dao«
»Jedini koji nas može spasiti jest Isus iz Nazareta, sin Marijin. Ono najbitnije, ono središnje čemu nas Marija uči jest to da je spas čovječanstva u tome da se čovjek - mislim tu i na pojedinca i na zajednice, uključujući i nacionalnu zajednicu - što prije domogne Isusa iz Nazareta. Sva naša nastojanja, svi naši napori, moralni i svaki drugi, sve ideologije, stare i nove, koje propovijedaju nekakvo drugačije čovjekovo preobraženje, mimo onoga koje donosi Isus Krist, ostaju u zatvoru smrti i grijeha.«
»Nakon Domovinskoga rata mislili smo da će biti dovoljno deset godina da se očistimo od komunizma, od njegove nasilne ideologije, od ateizma. No čini mi se da će nam, kao Izraelcima u pustinji, biti potrebno četrdeset godina, zapravo dok jedan naraštaj ne izumre. Rekao bih stoga da je ovo novi Domovinski rat, duhovni boj u kojem se treba vratiti Stvoritelju i shvatiti da je naša budućnost ispred nas, a ne iza nas, da trebamo izgrađivati domovinu koju nam je Bog dao.«
»Ti znadeš najbolje sve naše nevolje.« Tek jedan stih iz pučke pjesme koja se pjeva Mariji, koji govori o tome da su vjernici uvijek pred svoju Gospu i Majku donosili i donose svoja bremena. A tih je bremena sve više i više. Mnogi će na Veliku Gospu doći opterećeni siromaštvom, nedostatkom posla, obiteljskim poteškoćama, brigom za budućnost. Mnogi mladi i ne će doći jer su otišli »trbuhom za kruhom«. Tu je i ozračje tjeskobe i terora koje je zahvatilo svijet... Sugovornika za razgovor o krizi u najširem smislu te riječi i o obnovi Glas Koncila je pronašao u dr. Tomislavu Ivančiću, svećeniku, profesoru emeritusu fundamentalne teologije na zagrebačkom KBF-u, osnivaču zajednice »Molitva i riječ«, koja promiče novu evangelizaciju i hagioterapiju.
»Svi smo mi ovdje... u logoru smrti«
Poštovani profesore, u ovom razgovoru želimo na neki način pokušati zaviriti u dušu našega naroda, koja se u sadašnjem trenutku čini podosta izranjenom, i gledati je Marijinim očima. Kako, s obzirom i na ovo uvodno pitanje, gledate na svetkovinu Velike Gospe?
DR. IVANČIĆ: Budući da je povod ovomu razgovoru svetkovina Velike Gospe, Uznesenja Marijina dušom i tijelom na nebo – što zapravo znači da je ona već doživjela svoje uskrsnuće – započet ću s dvije dimenzije koje Marija inače na čudesan način sjedinjuje, a ova njezina svetkovina posebno to ističe. To su nebeska i zemaljska dimenzija. Bog je stvorio nebo i zemlju. Mi smo ovdje na zemlji. Zemlja je prostor na kojemu je, zapravo, užasno teško živjeti. Svi smo mi ovdje, da se tako izrazim, u logoru smrti. Nema ovdje čovjeka koji se od smrti može spasiti.
Trebalo bi nam stoga biti jasno da se bez pomoći nekoga tko nije osuđen na smrt – nekoga tko nije na toj našoj tužnoj strani života, gdje moramo trpjeti, umrijeti, gdje smo k tomu pod neprestanim zavođenjima zla i Zloga, pred kojima često popuštamo te uza sve ograničenosti jedni drugima dodatno zagorčavamo život – ne možemo spasiti. A jedini koji nas može spasiti jest Isus iz Nazareta, sin Marijin. Ono najbitnije, ono središnje čemu nas Marija uči jest to da je spas čovječanstva u tome da se čovjek – mislim tu i na pojedinca i na zajednice, uključujući i nacionalnu zajednicu – što prije domogne Isusa iz Nazareta. Sva naša nastojanja, svi naši napori, moralni i svaki drugi, sve ideologije, stare i nove, koje propovijedaju nekakvo drugačije čovjekovo preobraženje, mimo onoga koje donosi Isus Krist, ostaju u zatvoru smrti i grijeha. Ako te nade nema, čovjek je sklon pomiriti se sa stanjem kakvo jest i pokušati se »snaći« kako može, nekako preživjeti u tom paklu ne obazirući se na druge.
»Biti vjernik zato je nešto napredno«
Znači li to da je bez Boga, bez barem implicitne svijesti o njemu, zapravo nemoguće govoriti o ljudskoj zajednici u pravom smislu te riječi?
DR. IVANČIĆ: Biti ateist zapravo je tragično, to je teška čovjekova bolest. Biti ateist znači: poslije smrti nema ničega. Znači: nitko nije ovo stvorio. Znači, kad bi se ateizam dosljedno uzeo, može se činiti zločine kakve se želi. Kolika je tragedija ako Boga nema za sve hendikepirane, siromašne, bolesne, jer osim teške sadašnjosti nemaju nikakve budućnosti. Stoga, kad shvatimo da je Bog tu, s nama, kad to iskusimo, bivamo preobraženi, otvoreni budućnosti. Biti vjernik zato je nešto napredno, konstruktivno; a biti ateist je konzervativno. Zato danas intelektualci uglavnom ne žele reći da su ateisti, nego kažu da su agnostici. Agnostik znači: Znam da postoji Bog, ne isključujem to, ali s njime nemam nikakva iskustva.
Cijeli članak možete pročitati u on-line izdanju Glasa Koncila, kao i u novome broju tiskanog izdanja, dostupnog u župama diljem Hrvatske.
