Zar obnavljati napukle jarbole?
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, katehete i vjeroučitelji, draga djeco i mladi, dragi roditelji!
U stalnoj potrazi za Bogom
Rado u ovom trenutku prizivam u sjećanje pedesetu godišnjicu prvoga katehetskog dokumenta Katoličke Crkve nakon Drugoga vatikanskog sabora. Bio je to Opći katehetski direktorij (1971.), koji je – kao novo i dragocjeno sredstvo Crkve – započeo hod koncilske obnove kateheze i evangelizacijskoga nastojanja suvremene Crkve. Prisjećajući se toga jubileja, koristim ovu izvanrednu prigodu izraziti zahvalnost za tolike darove i navjestiteljsko oduševljenje, što su nam ih u baštinu ostavili katehete onoga vremena, čije je svjedočanstvo vjere mnoge od nas vodilo do ljepote susreta s Kristom. Ti čuvari Božje riječi, često i vjernici laici, dozivali su u svima nama sjećanje na povijest spasenja, te su nas – uzimajući nas za ruku – uvodili u tu povijest, čiji smo živi dio postali i ostali sve do danas. Ne treba posebno naglašavati da se sve to, kad je riječ o našim prostorima, događalo i u vremenu komunizma, koji će neki nazvati „nikada dovršenom zimom“.
U međuvremenu se mnogo toga promijenilo i još se mijenja. Politike su crtale nove granice država, društva su mijenjala svoja lica, a različite su kulture koračale za novim opisima i definicijama čovjeka. I pandemija, nastala pojavom koronavirusa, upućuje na granice svekolikoga planiranja i proračunatosti budućnosti čovječanstva. Sve to pokazuje da je jedina sigurnost u nesigurnosti, te da je jedino što je stalno trajna promjenjivost na različitim područjima života. Crkva ne prestaje govoriti ni u tim vremenima. Snažno je to činila i čini sve do danas, neprestano tragajući za onim putovima naviještanja, koji će „na vidjelo iznijeti Božju otkupljujuću ljubav, koja prethodi svakoj moralnoj i religijskoj obvezi“ (Franjo, Govor suradnicima ureda za katehezu Talijanske biskupske konferencije, 30. siječnja 2021.) i koja je jedina sigurnost u svakoj promjenjivosti i nesigurnosti života. Svjesna činjenice da „čovjek biva otkupljen ljubavlju“ (Benedikt XVI., Spe salvi, 26), Crkva, kako opća tako i naša, i u svojim najnovijim dokumentima traga za iskustvom onoga evanđeoskog okusa, koji će imati utjecaja na život konkretnih ljudi (usp. Kongregacija za kler, Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve, 17). Kateheza u tom smislu, shvaćena kao odjek riječi Božje, svjedoči i naučava onu vjeru koja ima moć mijenjati čovjeka tek onda kad mu dotakne srce. To znači, kad govori i svjedoči iz srca evanđelja, jezikom koji čovjek razumije od svoga rođenja. Ne jezikom i dijalektom naše svakodnevice, nego govorom „blizine, dijalektom koji se razumije, dijalektom povjerenja“ (Franjo, Govor suradnicima…). U stalnoj, dakle, potrazi za Bogom, Crkva želi biti suputnica suvremenom čovjeku, kojemu želi poručiti riječima B. Pascala: „Utješi se! Ne bi me tražio da me nisi našao“ (Misli, str. 16.).
Zar obnavljati napukle jarbole?
Vrijeme u kojemu se nalazimo vrijeme je velikoga preispitivanja svega učinjenog, ali i onoga što nam predstoji činiti u naviještanju Riječi Božje. Kao rijetko kada, vrijeme pandemije, koju najčešće shvaćamo kao bolnu izranjenost čovjeka, iznova nas je poučilo da se Riječ Božju, srce evanđelja – samog Isusa Krista, ne može tražiti jezikom prošlosti niti tumačiti samo tradicionalnim govorom Crkve. Pritom nam neproduktivna i neplodna nostalgija za prošlim vremenima, koja bi nas tjerala na obnavljanje napuklih jarbola, neće pomoći u olujama ovoga vremena. Izgradnja nove lađe, sigurnoga utočišta riječi Božje, djelo je čitave Crkve. Zbog toga papa Franjo, u apostolskom pismu Antiquum ministerium kojim uspostavlja službu katehete za vjernike laike, s jedne strane, kaže: „Vjernost prošlosti i odgovornost za sadašnjost neophodni su uvjeti da Crkva ispuni svoje poslanje u svijetu“ (br. 5), no, s druge strane, da Crkva neće prestati pozivati na veći angažman vjernika laika, te pritom na još veću otvorenost svećenika (isto, 7). Papa Franjo, koji navještaj kraljevstva Božjeg ne izvodi samo iz službe, nego ga usmjerava prema njoj, pazeći pritom da se vjernici laici u službi katehete ne klerikaliziraju, a da se svećenici kao pastiri ne laiciziraju, upozorava da dosadašnja župna zajednica, ne smije biti mjesto pukog ponavljanja određenih radnji, niti „ostati jalovi pokušaj preživljavanja, koji često nailazi na opću ravnodušnost“ (usp. Pastoralno obraćenje župne zajednice…, 17). Upravo stoga poziva na misijsku prodornost čitave Crkve, u kojoj „nije vrijeme za elitističke strategije“, privlačne malim skupinama, već za oživljavanje zajedništva kao obitelji u kojoj se jedni brinu za druge: „… mladi za stare, stari za mlade, a mi danas za one, koji će doći sutra“ (Franjo, Isto). Sve nam to pokazuje da je danas vrijeme stvaranja takvih zajednica u kojima će talenti i karizme svakoga pojedinca biti priznate i prihvaćene. To su zajednice koje mogu i moraju pogledati u oči razočaranoj mladosti, buditi nadu u onima koji su bez nje ostali, i biti blizu onima koji su ranjeni različitim životnim ranama. Za izgradnju takve lađe, nove Crkve, Crkve milosrdnoga Samaritanca, potrebne su ruke svakoga vjernika. To traži hrabrost, imati povjerenja prema novome, prema drukčijem. To traži „izgradnju novih jarbola“ koji će uhvatiti vjetar Duha Svetoga u vremenu u kojemu se nalazimo. I kao što nova služba katehete nije zamišljena kao vremenski određena zadaća, nego shvaćena kao životni poziv, tako je i izgradnja novoga lica župne zajednice trajni poziv, u kojemu svatko od nas može pronaći, u bilo koje vrijeme, svoje mjesto i svoj smisao.
Vjera nije pitanje strategije, ona je svjedočanstvo iskustva
Danas ne smijemo zatvarati oči pred mnogim pitanjima vjere i pred činjenicom kako ju se doživljava. Često se o njoj govori kao o nekoj subjektivnoj, osobnoj veličini. Još ju se češće promatra kao potrebu emocionalne stabilnosti pojedinca. Nerijetko ju se doživljava kao ezoteričku dimenziju nečega univerzalnog. No, ona je daleko više. Vjera je početak vječnoga života u nama. Ona je pitanje odnosa Boga i čovjeka, čovjeka i Crkve. Vjera je milosni dar. U Crkvi je potrebno stoga stvarati mjesta na kojima će ljudi smjeti postavljati pitanja te tražiti odgovore koje može ponuditi samo vjera. To nije toliko pitanje (samo) strategije, koliko osobnoga svjedočanstva vjere, koju mogu pružiti muž i žena, otac i majka, svećenik i kateheta. Za to je potreban susret. Susret pravi odmak od brige samo za sebe. Susret, obogaćen sadržajem, izbjegava svaku autoreferencijalnost. On je nužno upućen na drugoga. I premda se čini da se i Crkva treba mijenjati, u skladu s potrebama čovjeka, bitno je uvijek imati na umu da „križ stoji dok se svijet okreće“ (kardinal Robert Sarah, Bog ili ništa. Razgovor o vjeri, str. 32.). Ne mijenja se nauk vjere! Potrebno je stvarati nove prispodobe o kraljevstvu Božjem! Tko to može bolje od onih koji su u to Kraljevstvo već zakoračili?!
Draga braćo i sestre! Na početku još jedne katehetske, pastoralne i školske godine, pred nama je budućnost koju ne možemo predvidjeti. No, to ne znači da smo joj prepušteni! Kao vjernici, vjerujemo da nismo „bačeni“ u ovaj svijet, već da smo poslani u njega da bismo ga svakim danom izgrađivali kao mjesto bratske i prijateljske zajednice. „Besadržajni individualizam“, koji nam se nudi na svakom koraku ovoga svijeta (Franjo, Fratelli tutti, 13), sigurno nije naš poziv. Naš je poziv biti kršćani. To je svakodnevna „profesija“ koja svoje korijene pronalazi u dubokom, unutarnjem susretu s Isusom Kristom, čija je stalna prisutnost jamstvo mirne plovidbe Crkve i čovječanstva i u vremenu koje je pred nama. Pripadnost Crkvi pomaže nam svima – dragi učenici i roditelji, katehete i vjeroučitelji – da u vjeri rastemo iz dana u dan (usp. Papinsko vijeće za promociju nove evangelizacije, Direktorij za katehezu /2020./, 218).
Neka nas na toj „plovidbi“ prati Božji blagoslov, po zagovoru sv. Josipa, zaštitnika Crkve i naše domovine, i Marije, Kristove majke, odvjetnice i braniteljice naše!
Đakovo, 28. kolovoza 2021.
✠ Đuro Hranić
predsjednik Vijeća HBK-a
za katehizaciju i novu evangelizaciju
