Komentirajući ulomak iz Druge Pavlove poslanice Timoteju, Papa je govorio o svršetku apostola koji su, poput Pavla koji je na kraju života iskusio samoću u nevolji: osamljeni, žrtve bijesa, napušteni, te poput prosjaka moljakaju nešto za sebe.
Ostao je sam, moljakajući, žrtva bijesa, napušten. Ali to je veliki Pavao, onaj koji je čuo Božji glas, Gospodinov poziv; Onaj koji je s jednoga kraja išao na drugi, koji je radi naviještanja Evanđelja puno pretrpio, koji je apostole uvjerio kako Gospodin želi da i pogani uđu Crkvu; to je veliki Pavao koji se u molitvi uzdigao do sedmoga neba i čuo stvari koje nitko prije njega nije čuo: veliki Pavao, u sobici jedne kuće, ovdje u Rimu, čekajući kako će završiti borba u Crkvi između stranaka; između židovske krutosti i njegovih vjernih učenika. Život velikoga Pavla završava dakle u tuzi: ne u negodovanju i gorčini, već s unutrašnjoj osamljenosti – ustvrdio je Papa.
Tako se dogodilo Petru i velikom Ivanu Krstitelju, koji, „sam i tjeskoban u samici,“ šalje svoje učenike Isusu da ga pitaju je li on Mesija, a završava s odsječenom glavom „zbog hira jedne plesačice i osvete jedne preljubnice“. Tako se dogodilo Maksimilijanu Kolbeu, koji je osnovao jedan apostolski pokret u cijelom svijetu i vrlo velike stvari, a umro je u samici koncentracijskoga logora. Kad je apostol vjeran, onda ne očekuje drukčiji svršetak od onoga Isusova. Ali Gospodin mu je blizu, ne ostavlja ga, a u tomu je njegova snaga. Tako je umro Pavao. Zakon evanđelja je ovo: sjeme žita ne umire, već donosi plod. Zatim dolazi uskrsnuće, a jedan je teolog iz prvih stoljeća tvrdio da je krv mučenika sjeme kršćana – podsjetio je Papa.
Umiranje poput mučenika, kao Isusovi svjedoci, to je sjeme koje donosi plod i zemlju napučuje novim kršćanima. Kad tako živi, pastir nije ogorčen: možda je napušten, ali je siguran da je s njim Gospodin. Ako se pastir, u svojem životu, zanima za druge stvari a ne za vjernike, ako žudi za vlašću, ako je navezan na novac i na mnoge stvari – na koncu neće biti sam, možda će s njim biti nećaci koji čekaju njegovu smrt da vide što mogu sa sobom ponijeti– kazao je Papa dodajući:
Kad idem posjetiti neki svećenički dom, vidim mnoge dobre svećenike koji su se istrošili za vjernike. Oni su u domu, nepokretni, na invalidskim kolicima, ali s osmijehom na licu. Dobro su, jer osjećaju da je Gospodin s njima. Također i oni koji imaju svijetle oči pitaju: Kako ide Crkva? Biskupija? Ima li zvanja? Zadovoljni su jer su svoj život dali za druge – kazao je Papa te se ponovo osvrnuo na svršetak svetoga Pavla.
Dobar pastir je poput svetoga Pavla: sam, prosjak, žrtva bijesa, od svih ostavljen, ali ne od Gospodina Isusa: 'Samo mi je Gospodin bio blizu!'. Dobar pastir treba biti siguran da će Gospodin biti s njim sve do kraja ako ide Isusovim putom. Molimo za pastire koji su na svršetku svojega života i čekaju da ih Gospodin povede sa sobom. Molimo ga da im da snagu, utjehu i sigurnost da je s njima Bog, da im je blizu, premda su bolesni i sami. Neka im Gospodin udijeli snage – zaključio je Papa Franjo.
