„Ljudska bića žude za prekrasnom glazbom koja je prikladna bogoštovlju. Liturgija bi trebala biti nešto posebno; ona ne bi trebala biti običan događaj. Ne bi trebala izgledati ili zvučati kao prevladavajuća popularna kultura. Trebala bi biti drukčija, osobita, susret s transcendentnim Bogom“ – napomenuo je Kwasniewski, dodajući:
„Kad katolici susretnu to otajstvo kroz glazbu – kao i, dakako, kroz druge stvari: ruho, arhitekturu, ars celebrandi, odnosno način na koji se svećenik i poslužitelji drže kod oltara – to im pomaže upoznati njihovu vjeru. To nije samo nekakvo apstraktno estetičko sviđanje. Radi se o prepoznavanju osobitosti katoličke vjere i njezina cjelovitijeg življenja. Glazba koju koristimo na misi nije samo ukras; bitna je odrednica onoga što jesmo i što činimo“.
Kwasniewski je podsjetio na temeljno načelo koje je postavio sv. Pio X. u motupropriju Tra le sollecitudini: sakralna glazba treba biti sveta – to jest „treba ju karakterizirati određena prepoznatljiva i opipljiva svetost. Trebali biste ju moći čuti i reći: 'Ovo je glazba za Božji hram; ovo nije profana ili svjetovna glazba.'“
Drugo načelo pape Pija X. je da crkvena glazba „treba biti dobra, to jest umjetnički vrijedna i plemenita“ – ne „loše kvalitete“, „tričava ili banalna“. Na trećem mjestu govori o „univerzalnosti“ svete glazbe. „Treba biti takva da karakterizira Katoličku Crkvu, koja je ista diljem svijeta, koja slavi ista otajstva s utvrđenim liturgijskim obredima. Drugim riječima“ – objasnio je skladatelj – ne bi trebala biti glazba određene „škole ili supkulture“, nego bi trebala biti što je moguće više „univerzalna“.
„Papa Pio X. kaže da gregorijanski koral savršeno ispunja ta tri uvjeta, on je uzor. Svet je, umjetnički je lijep i univerzalan. Zbog toga je on normativna glazba, zlatni standard“ – ustvrdio je Kwasniewski. Pio XI. je također objavio važan dokument o glazbi, Divini cultus, u kojem je ponovno istaknuo navedena načela i potaknuo vjernike da pjevaju dijelove mise koji su njima vlastiti. Pio XII. je više puta pisao o crkvenoj glazbi, primjerice u enciklikama Mediator Dei i Musicae sacrae.
Sv. Ivan Pavao II. je tijekom svojeg dugog pontifikata također više puta govorio o glazbi, a Benedikt XVI. – prema riječima dr. Kwasniewskog – „od svih papa u povijesti ima najdetaljnije i najdublje učenje o crkvenoj glazbi.“ Spomenuo je njegovu postsinodsku pobudnicu Sacramentum caritatis te njegova klasična djela Duh liturgije i Nova pjesma za Gospodina. Nauk papâ po tom pitanju je vrlo vrijedan i zato što je „puno više od samo proglašavaju pravila ili tradicije“; pape su pružili „opširno objašnjenje razloga“ za nauk o glazbi – kazao je skladatelj.
Podsjetio je, osim toga, da daleko od ukidanja gregorijanskog korala, Drugi vatikanski sabor je otišao još dalje od papa i prethodnih sabora i rekao da je gregorijansko pjevanje glazba koja je vlastita rimskome obredu i da u njemu treba imati „prvenstvo mjesta“. Čak i uz napomenu „ako je sve ostalo jednako“, Sabor je rekao da koral treba imati prvenstvo mjesta zato što je on glazba tog obreda; ne samo – kako je objasnio – nešto njemu nadodano, nego „glazba koja je s njim odrasla“.
Napomene sabora o primatu gregorijanskog korala – smatra Kwasniewski – „bile su zanemarene ili omalovažene zbog revolucionarnog duha iza liturgijske reforme i njezine provedbe. Ipak, taj nauk je tamo, izražava temeljnu stvarnost katoličke tradicije i svatko tko želi biti rimokatolik može je slijediti.“
Istaknuo je da nauk o crkvenoj glazbi „nije samo subjektivno mišljenje“ ili nešto relativno s obzirom na kulturu. „Doista postoje objektivne kvalitete koje pripadaju valjanoj liturgijskoj glazbi i Crkva je prepoznala koje su to kvalitete. Bilo da koristimo staru glazbu, bilo da skladamo i pjevamo novu, trebamo slijediti ta načela.“ Tako će liturgijska glazba služiti „pravim duhovnim potrebama vjernika“ – zaključio je skladatelj Kwasniewski.
