Doista nešto posebno – čudesno. Relikvija, koja, dok ju gledate budi u vama pitanja, tjera vas na razmišljanje i promišljanje vlastite vjere. Budući da postoji službena web stranica svetišta na nekoliko jezika, ovdje donosim samo prevedena znanstvena ispitivanja ovog uzorka “čudesnog mesa i krvi”, te fotografije.
Evo što su znanstvenici potvrdili:
Znanstveno ispitivanje U mjesecu studenom 1970. godine, po nalogu nadbiskupa Lanciana, mons. Perantonija, te provincijala Otaca konventualaca Abruzza i odobrenjem Rima, oci franjevci iz Lanciana odlučili su dati na znanstveno preisipitivanje ove „relikvije“, koje postoje skoro 12 stoljeća. Svakako jedan ogromni izazov, ali ni katolička vjera (koja ovdje uopće nije bila u igri), niti povijesna tradicija ne trebaju se uopće bojati znanosti, jer svaka od njih ostaje u svom području.
Zadatak znanstvenog istraživanja povjeren je dr. Eduardu Linoli, ravnatelju bolnice u Arezzu, profesoru anatomije, histologije, kemije i kliničkog mikroskopskog istraživanja: pomagao mu je prof. Ruggero Bertelli sa sveučilišta u Sieni. Dr. Linoli izvršio je ispitivanja na svetim relikvijama 18. studenoga 1970. godine, zatim je izvršio ispitivanja u laboratoriju.
Profesor je, 4. ožujka 1971. godine, prikazao detaljan pregled raznih izvršenih studija. Evo ovdje najvažnijih zaključaka.
1. „Čudotvorno meso“ je zaista meso sastavljeno od mišićnih vlakana prugastog miokardijskog mišića.
2. „Čudotvorna krv“ je prava krv: to dokazuje bez sumnje i apsolutno sigurno kromatografska analiza.
3. Imunološki studiji dokazuju da su krv i meso svakako ljudskog porijekla, a imunološko ispitivanje potvrđuje i to sa svom objektivnošću i sigurnošću da krv i meso pripadaju osobi krvne grupe AB. Ovaj identitet krvne grupe ukazuje da meso i krv pripadaju istoj osobi, ili postoji mogućnost da krv i meso pripadaju dvijema osobama iste krvne grupe.
4. Proteini koji se nalaze u krvi su normalno rapodjeljeni, identično schemi sieropzitivne svježe krvi.
5. Nikakav histiološki presjek nije ukazao na nikakve znakove infiltracije soli ili drugih tvari za konzerviranje, a koje su se u antičkim vremenima upotrebljavale za mumificiranje.
Svakako očuvani proteini i minerali koji su se pronašli u mesu i u krvi iz Lanciana nisu nemogući niti izvanredni: ponovljene analize su dokazale postojanje proteina u egipatskim mumijama od prije 4-5 tisuća godina.
No potrebno je naglasiti da mumificirano tijelou po poznatim procesima mumifikacije jako se razlikuje od ovoga djelića miokardijskog mišića koje je izloženo i podložno prirodnom stanju, atmosferskim i biokemijskim čimbenicima. Prof. Linoli odbacuje, isto tako, hipotezu falsifikata stvorenog u prošlim stoljećima: „I zaista, kaže, uzmimo da je uzorak uzet od nekog mrtvaca, ja tvrdim da bi samo netko vrlo, vrlo iskusan u anatomskoj disekciji mogao izvršiti tako ravan „rez“ jednog unutarnjeg organa, urezanog, kako se to može primijetiti na „mesu“ usporedan je površini tog unutarnjeg organa, kako se vidi ide tokom dužine mišićnoga tkiva, vidljivo, na više mjesta kod histoloških priprema.
Uz to, da je uzorak krvi uzet od nekog mrtvaca krv bi se brzo izmijenila, jer dodirom vlage i atmosfere dolazi do kemijskih promjena krvi i kvarenja.“ Profil proteinskih frakcija u serumu može se usporediti s onom od svježeg uzorka krvi. U zaključku se može reći da je znanost, pozvana kao svjedok, dala određen i temeljit odgovor o autentičnosti euharistijskog čuda u Lancianu.
