Sveti red đakonata primili su za Mostarsko-duvanjsku biskupiju don Zvonimir Rezo, a za Hercegovačku franjevačku provinciju Uznesenja BDM: fra Ivan Crnogorac, fra Fran Ćorić, fra Venancije Malić i fra Marin Mikulić
Uz biskupa bili su vikar provincije fra Miro Šego, generalni vikar don Nikola Menalo, župnici ređenika i trideset svećenika. Kandidate za red đakonata predstavio je generalni vikar, nakon čega su jedan dijecezanski i četvorica redovničkih kandidata izrekli svoj “Evo me!
Biskup Palić uputio je novoređenicima prigodnu homiliju koju donosimo u cijelosti.
Homilija:
„Dragi kandidati za primanje Sv. Reda đakonata,
Braćo svećenici,
Draga braćo i sestre!
Danas smo okupljeni u ovoj našoj katedrali Marije Majke Crkve kako bismo podijelili Sveti red đakonata petorici mladića: Zvonimiru, fra Ivanu, fra Franu, fra Venanciju i fra Marinu. Zanimljivo, oni svi žele raditi za Crkvu. Proces odgoja, formacije, razlučivanja je završen. Izrazili su svoju želju, poglavari, odnosno Crkva je rekla da ih prihvaća i rečeno rječnikom ovoga svijeta – dobili su posao.
Prije nekoliko trenutaka, ovi mladići su se izjasnili da žele raditi za Crkvu rekavši “Evo me!” Taj odgovor „Evo me!“ znači da su nazočni, ne samo u smislu da su danas fizički nazočni u ovoj katedrali, nego nazočni pred Gospodinom i za Gospodina i za ovu mjesnu Crkvu, nazočni vama i meni, i svima koji se raduju svojoj službi i svom daljnjem putu do oltara. I kao što su apostoli pozvali sedmoricu muškaraca na dobru glasu da budu prvi đakoni, tako su sada ova petorica muškaraca na dobru glasu pozvani pomagati u službi ove partikularne Mostarsko-duvanjske Crkve. Stoga sve vas, draga braćo i sestre, potičem da intenzivno molite za ove ljude koje ćemo danas zarediti za službu đakona. Nakon primanja svetog reda đakonata, ovi će mladići biti poslani s točno određenom zadaćom i postati trajni radnici u vinogradu Gospodnjem i na njivi Gospodnjoj. Dragi kandidati za sveti red đakonata, želim vam danas jasno poručiti: Rad za Gospodina nije puno plaćen, ali mirovinski planovi nadilaze granice ovoga svijeta, kao što smo čuli u današnjem Evanđelju.
Đakonat i svećeništvo nisu puki posao. To je poziv. To je putovanje obavijeno tajnom, dramom i iznenađenjem.
Pozivam vas da se sada, u duhu, svi zajedno uputimo u drugo stoljeće Crkve i zaustavimo svoj pogled na tolikim osobama koje su vjerno i revno radile za Crkvu Božju i izgarale za Gospodina. Usmjerimo pogled na jednoga od njih, sv. Ignacija Antiohijskog, čiji smo spomendan proslavili prije nekoliko dana.
Ignacije je bio treći biskup u Antiohiji, u jednome od glavnih središta kršćanskog Istoka. Uz to što se kao biskup morao neprestano boriti protiv gnostika, koji su širili svoje dualističke zablude, Ignacije je sa svojim stadom bio na udaru Domicijanova i kasnije i Trajanova progonstva. Za vrijeme toga progonstva između 110. i 115. godine, pozvan je na odgovornost zbog kršćanske vjere. Kako je biskup Ignacije u vjeri ostao tvrd i nepokolebljiv, okovali su ga u lance te pod strogom vojničkom stražom, brodom uputili u Rim gdje je bio osuđen da bude predan divljim zvijerima.
Brod koji ga je vozio u Rim pristajao je u mnogim lukama, pa su kršćani Smirne sa svojim biskupom Polikarpom, ali i kršćani Efeza, Magnezije i drugih gradova izlazili pozdraviti biskupa mučenika. Ignacije je iskoristio malo dulji boravak u Smirni, pa je uputio divna pisma i poruke kršćanima tih zajednica.
Iz tih poslanica je posebno važno svjedočanstvo svetog Ignacija Antiohijskog, prema kojemu kršćanska zajednica živi pod vlašću biskupa, okružena svećenicima i đakonima: „Samo je jedna Euharistija, jedno tijelo Gospodnje, jedan jedini kalež. Samo jedan oltar, kao što postoji i samo jedan biskup s kolegijem prezbitera i đakona, suslužitelja” (Ad Philad., 4,1). U Ignacijevim poslanicama đakoni se uvijek spominju kao niži stupanj u službenoj hijerarhiji: đakona se hvali jer je “bio podložan biskupu prema milosti Božjoj i prezbiteru prema zakonu Isusa Krista” ( Ad Magnes., 2). Međutim, Ignacije ističe veličinu đakonske službe, jer je to “služba Isusa Krista koji je bio s Ocem prije vjekova i objavio se na kraju vremena” (Ad Magnes., 6,1). Kao “službenici otajstava Isusa Krista”, potrebno je da đakoni “u svakom pogledu budu prihvatljivi svima” (Ad Trall., 2,3). Kad Ignacije preporučuje kršćanima poslušnost biskupu i svećenicima, dodaje: “Poštujte đakone kao Božju zapovijed” (Ad Smyrn., 8,1).
Dragi Zvonimire, fra Ivane, fra Frane, fra Venancije i fra Marine! Za nekoliko trenutaka javno ćete izreći svoju odluku da svjesno i slobodno preuzimate službu đakonata i da želite biti posvećeni za službu Crkve po polaganju mojih ruku i daru Duha Svetoga.
Javno ćete se pred Bogom i okupljenom zajednicom vjernika obvezati ispunjavati sve ono što Crkva pri preuzimanju ove službe traži i očekuje od vas.
Na kraju ćete svoje sklopljene ruke staviti u moje ruke i obećati poslušnost meni i mojim nasljednicima, odnosno svome poglavaru i dijecezanskim biskupima. U biti, draga braćo, svi vi obećavate da ćete biti ljudi zajedništva i da ćete staviti potrebe drugih ispred svojih.
Ovo putovanje, međutim, nije ono na koje idete sami. Danas gledamo mnoge muškarce i žene koji su bili dio vaše formacije, vašega odgoja do ovoga svetog čina danas, ponajprije vaše roditelje i članove vaših obitelji.
Obitelj ostaje prva Crkva i rasadnik zvanja. Gledamo i župe koje su vas odgajale i pomogle u vašoj formaciji, gledamo vaše odgojitelje i profesore.
Svima koji su sudjelovali u vašem odgoju dugujemo zahvalnost za njihovo služenje Crkvi, kojim su vas pratili i pomagali u vašem rastu. Neka se ta služba i pratnja nastave dok postajete trajni djelatnici Crkve s nadom da ćete jednoga dana postati svećenici Isusa Krista.
Dragi kandidati za Sveti red đakonata, htio bih vam, uz ono što ste obećali, na srce staviti i četiri osnovne dužnosti koje proizlaze iz službe za koju ćete uskoro biti zaređeni, a koje smo čuli u današnjoj poslanici sv. Petra apostola.
Prva vaša dužnost kao đakona je MOLITVA. Dok prihvaćate ovaj stil života, molitva mora biti temelj svega što jeste i čemu težite. Molitva je više od funkcije. To je način postojanja u odnosu s Bogom – Ocem, Sinom i Duhom Svetim.
Ono što je danas vrijedno pažnje je da ne obećavate samo da ćete biti čovjek molitve, već i čovjek koji moli za druge. Neka vam molitva bude izvorom snage, nade i mira kao i trenutak gdje uvijek iznova pokazujete svoju ljubav prema Bogu i jedni drugima. Ako se ne molite redovito, vaša će služba biti slaba i plitka, što će veoma brzo biti vidljivo.
Druga dužnost đakona je GOSTOLJUBIVOST. Draga braćo, bit ćete ne samo čovjek molitve nego i čovjek Crkve. Uskoro ćete biti javna osoba koja predstavlja Crkvu. Kao đakon, bit ćete pozvani otvarati vrata i pozivati ljude ne samo u crkvenu zgradu, već u dublji odnos s Bogom i Crkvom. Kako nas poziva papa Franjo, „skinite svoje sandale pred svetim tlom drugoga“ i vježbajte umijeće slušanja. Prava gostoljubivost i pratnja nikada nisu namijenjeni prosuđivanju, a još manje osuđivanju.
Treća dužnost đakona je PROPOVIJEDANJE. Kao đakoni, bit ćete ovlašteni propovijedati radost Evanđelja. Jedan je duhovni otac definirao propovijedanje kao “uklanjanje ljuskica s očiju ljudi kako bi mogli vidjeti”.
To djelo može biti učinkovito samo u onoj mjeri u kojoj propovjednik nastoji redovito uklanjati najprije ljuske s vlastitih očiju. Štoviše, papa Franjo kaže: „Svaki onaj tko želi propovijedati, mora najprije biti spreman dopustiti da ga Riječ duboko dotakne i da se utjelovi u njegovu konkretnom životu.“ (EG 150)
Draga braćo, vi danas težite postati ne samo čovjekom molitve i čovjekom Crkve nego i čovjekom Božje riječi. Gledajte tu Riječ i čuvajte tu Riječ! Ne zaboravite da ambon pripada Bogu. Nije namijenjen da bude istaknuto mjesto za zabavu ili nečiji osobni plan.
Četvrta đakonska dužnost je SLUŽENJE. U ovom svetom obredu obećavate da ćete postati čovjek suosjećajnog srca sluge koji, poput Krista, ne dolazi da bude služen, nego da služi. Također, imajte na umu da nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara.
Draga braćo, krenite i budite veliki tako što ćete biti najmanji – najmanji i najniži od svih. I zapamtite, svaka naša služba, i svećenička i đakonska, nepotpuna je bez radosti. A kada zadnji dan dođete Gospodinu u susret, ali i svi mi, blago nama ako ga čujemo kako nam kaže: „Valjaš slugo dobri i vjerni. Uđi u radost Gospodara svoga.” (Mt 25,21) Dao Bog da tako bude. Amen!
Na misnom slavlju koncelebrirali su generalni i sudski vikar don Nikola Menalo, provincijski vikar fra Miro Šego, kancelar don Stipe Gale, odgajatelji ređenika te brojni svećenici.“
Na kraju misnoga slavlja prigodnu čestitku Biskupu, provincijskom vikaru, đakonima i njihovih rodbini izrekao je generalni vikar don Nikola Menalo.
Nakon misnoga slavlja druženje je nastavljeno u katedralnoj dvorani i u crkvenome dvorištu.
franjevci.info
