Nazvao sam vas prijateljima, jer vam saopćih sve što sam čuo od Oca.
(Iv 15, 15)
Gospodin vam dao mir!
Završavamo tešku i dramatičnu 2020. godinu. Godinu koja nas je u mnogočemu osakatila i ranila. Iznenadna i nepredvidiva bolest bila je uzrokom brojnih i bolnih prijevremenih odlazaka u vječnost, bez oproštaja od najbližih. Bili smo svjedoci, i još smo, strahu od zaraze, strahu od susreta. A liturgija i život Crkve ne pamte ovakve trenutke ograničenja. Mise bez naroda ili s vrlo malim brojem. Pa sve opet u razmaku, s maskom, bez bilo kakvoga dodira, pa i onoga istinskog kao što je pružanje ruku mira za vrijeme misnoga slavlja. Mi, ljudi, koji smo naučili da sve možemo predvidjeti, posebno danas, zahvaljujući svim izumima, ne znamo koliko ćemo još živjeti u strahu od svakodnevnih brojki.
Unatoč svemu, valja se sjetiti tko smo i kamo idemo?!
Jednom je zgodom sveti papa Ivana Pavao II. rekao da je u Isusovim riječima Vi ste moji prijatelji, ako učinite sve što sam vam rekao sadržana sva tajna ljubavi (mysterium caritatis) našega poziva. Iz tih riječi teče sok koji hrani svako zvanje. Gospodin Isus želi biti prijatelj svakomu čovjeku, jer je za svakoga dao svoj život. U spomenutim Gospodinovim riječima susrećemo ono najvažnije, najdragocjenije, najsvetije: ljubav Boga Oca, ljubav Sina Božjega i ljubav Duha Svetoga. U tim su riječima i cilj i smisao našega zvanja i poslanja. Pozvani smo i poslani da idemo i donosimo rod i da naš rod ostane i da nam Otac dadne sve što ga zamolimo u Isusovo ime (usp. Iv, 15, 16). Zato je za nas presudno važno biti i ostati Isusov prijatelj – u povoljnome i nepovoljnom vremenu, u radosti i žalosti, u zdravlju i bolesti, u patnji i u punini zdravlja – uvijek! Ljubav ne poznaje mlakost, kompromis, odgađanje, oklijevanje, strah… U patnji se ne slama, nego ojačava. U radosti se ne oholi, nego se raduje ponizno. U kušnji je izdržljiva, ne predaje se, ne pada.
Ove godine, spomenuh već, pohodila nas je pandemija Covida-19. Bolest sasvim nepoznata, nepredvidiva, opasna. Možemo je shvatiti kao kušnju ili kao Gospodinov zov na nešto. Pavao piše Kološanima: Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas – i tako u svome tijelu dopunjujem što nedostaje Kristovim mukama – za Tijelo njegovo, koje je Crkva. (Kol 1, 24) Nijedna patnja nije samo patnja. Svaka je patnja istovremeno obećanje spasa i radosti. Ova naša nas još uvijek sprječava u susretima, putovanjima, djelovanju. Ali čitajmo to kao obećanje veće buduće radosti i bogatijega budućeg djelovanja. Dok smo u „izolaciji“, potrudimo se oko intenzivnijega unutarnjeg života, jer je i ovo začudno vrijeme stavljeno pred nas kao naša „punina vremena“. Zazivajmo Marijin zagovor i pomoć u molitvi, jer ona je i žena boli i istodobno budnoga iščekivanja otajstva, koje samo što se nije ostvarilo. (Radujte se, okružnica). Pa kada ova pandemija završi i kada ponovno budemo dio naše stare svakodnevnice, sjetimo se koliko smo žudjeli ono najjednostavnije – susret. Neka se on dogodi s novorođenim Isusom na Božić.
Sretan Božić! Sretna i blagoslovljena nova, 2021. godina u prijateljstvu s Isusom!
