Pet različitih svjedočanstva, od kojih je svaki naznačio jedan od „koraka više“ koji obitelji mogu poduzeti. O svojim su iskustvima pred papom Franjom i sudionicima Svjetskog susreta obitelji, uz djecu i unuke, govorili bračni par Serena Zangla i Luigi Franco; Roberto i Maria Anselma Corbella, Paul i Germaine Balenza; Pietro i Erika Chiriaco uz Irynu koji su primili iz Ukrajine i njene kćerke Sofije te udovica Zakia Seddiki.
„Vaša su svjedočanstva služila kao ‘pojačala': dali ste glas iskustvima svih drugih obitelji u svijetu koja, poput vas, dijele iste radosti, brige, iste teškoće i nade“, rekao je papa Franjo u svom prvom obraćanju na X. Svjetskom susretu obitelji.
Putovati zajedno
Obraćajući se prisutnim obiteljima, ali i svima koji prate susret iz raznih dijelova svijeta, Papa je izrazio želju da osjete njegovu blizinu gdje god se nalazili i u njihovim konkretnim životnim situacijama.
„Moja riječ ohrabrenja je upravo ova: počnite tamo od kuda jeste i odatle pokušajte putovati zajedno: zajedno kao parovi, zajedno u svojim obiteljima, zajedno s Crkvom.“
Pozivajući se na prispodobu o milosrdnome Samarijancu, Papa je kazao kako mu je želja da takva bude i Crkva – poput dobrog Samarijanca koji se približava i pomaže im da nastave svoj put i učine korak naprijed, korak više, koliko god malen bio. Upravo je papa Franjo istaknuo pet „koraka više“ koje mogu zajedno učiniti, nadahnut svjedočanstvima obitelji.
Brak nije formalnost
Najprije se Sveti Otac osvrnuo na iskustvo Luigija i Serene koji su svjedočili o pozivu na brak. „Mislim da nam je svima bilo bolno čuti kada ste rekli ‘Nismo našli zajednicu koja bi nas podržala raširenih ruku kao ono što jesmo’”, kazao je Papa. To bi nas sve trebalo potaknuti na razmišljanje, dodao je. Trebamo se obratiti i putovati kao Crkva koja prihvaća „kako bi naše biskupije i župe sve više postale ‘zajednice koje podržavaju raširenih ruku‘”.
Ono što je bilo za njega utješno, priznao je Papa, bilo je objašnjenje para o razlogu zašto su odlučili krstiti svoju djecu. Kako su rekli Luigi i Serena, „Unatoč našim najplemenitijim ljudskim naporima, mi sami sebi nismo dovoljni“.
„Istina, možemo imati najljepše snove, najuzvišenije ideale, ali na kraju otkrivamo i svoja ograničenja – mudro je znati vlastita ograničenja – ograničenja koja ne možemo prevladati sami nego otvarajući se Ocu, njegovoj ljubavi i njegovoj milosti. To je smisao sakramenata krštenja i ženidbe: oni su konkretna pomoć koju nam Bog daje kako nas ne bi ostavio same, upravo zato što sami 'sami sebi nismo dovoljni'”.“
Možemo reći da kad god se muškarac i žena zaljube, Bog im nudi dar; taj dar je brak. To je čudesan dar, koji sadrži snagu vlastite ljubavi Božje: snažna, trajna, vjerna, spremna krenuti ispočetka nakon svakog neuspjeha ili trenutka slabosti, istaknuo je papa Franjo. Brak nije formalnost kroz koju prolazite, dodao je, već se „Vjenčate jer želite svoj brak graditi na Kristovoj ljubavi, koja je čvrsta kao stijena“.
U braku, Krist se daruje kako bi supružnici smogli snage predati se jedan drugom. Obiteljski život nije „nemoguća misija“, ohrabrio je Papa – „Milošću sakramenta Bog ga čini prekrasnim putovanjem, koje treba poduzeti zajedno s njim, a nikada sam“.
Prigrliti križ poput Chiare Corbello
Svjedočili su i Roberto i Maria Anselma Corbella, roditelji Službenice Božje Chiare Corbella Petrillo. Težak križ Chiarine bolesti i smrti nisu razorili njihovu obitelj, ili oduzeli mir i spokoj njihova srca, svjedočili su. Chiarin spokoj, rekli su njeni roditelji, otvorili su za njih prozor u vječnost. Vidjeti kako je ona doživjela kušnju bolesti pomoglo im je da podignu pogled, da ne ostanu zatočeni u tuzi, već da budu otvoreni za tajanstvene Božje planove, vječnost, nebo.
Bog je u Chiarino srce utisnuo istinu svetog života, primijetio je Papa, stoga je željela sačuvati život njenog djeteta po cijenu vlastitog života. Kao supruga je uz muža slijedila put evanđelja obitelji, jednostavno i spontano. Chiarino je srce isto tako prihvatilo istinu o križu kao sebedarje: njezin je život darovan njezinoj obitelji, Crkvi i cijelom svijetu, naglasio je Sveti Otac.
„Uvijek su nam potrebni sjajni primjeri na koje trebamo gledati. Neka Chiara bude nadahnuće na našem vlastitom putu svetosti, a Gospodin neka podupre i učini plodnim svaki križ koji obitelji moraju nositi.“
Praštanje liječi svaku ranu
Paul i Germaine govorili su o krizama koje su u braku doživjeli. „Niste nimalo ušećerili!“ rekao je Papa, ističući kako je par imenom nazvao svaki uzrok krize: neiskrenost, nevjera, zlouporaba novca, idoli moći i karijere, rastuća ogorčenost i tvrdoća srca.
Vidjeti raspad obitelji tragedija je koja ne ostavlja ravnodušnim. Većinu vremena nitko ne zna točno što treba učiniti. No upravo stoga priča Paula i Germaine donosi nadu, kazao je papa Franjo. Kako je rekao Paul, u najmračnijem trenutku Gospodin je ispunio najdublju želju njegova srca i spasio njegov brak.
„Duboko u srcu svake osobe je želja da ljubav ne prestane, da se priča o zajedničkoj ljubavi ne prekine, da se plodovi ljubavi ne rasprše. Nitko ne želi ljubav koja je kratkoročna ili je označena datumom isteka. Stoga jako patimo kad god neuspjesi, nemar i ljudski grijesi dovedu do brodoloma braka. Ali čak i usred oluje, Bog vidi što je u našim srcima.“
Praštanje liječi svaku ranu. To je dar koji izvire iz milosti koju Krist obasipa na parove i čitave obitelji kad god mu dopustimo da djeluje, kad god mu se obratimo. Paul i Germaine su zajedno sa svojom djecom imali vlastito „slavlje oprosta“ te su na misi obnovili bračne zavjete.
Mladi ljudi, nastavio je Papa, kada izlaze iz djetinjstva, počinju shvatiti kako njihovi roditelji nisu „superjunaci“, svemoćni, a još manje savršeni. U svjedočanstvu Paula i Germaine njihova su djeca vidjela nešto mnogo važnije, istaknuo je Papa. Vidjela su poniznost u molbi za oprost i Bogom danu snagu da se podignu nakon pada.
„Ovo je nešto što djeci zaista treba! Jer i ona će griješiti u životu i shvatiti da ni ona nisu savršena, ali će se sjetiti i da nas Gospodin podiže, da smo svi oprošteni grešnici, da moramo moliti oproštenje od drugih, ali i moći oprostiti sebi.“
Društvo bi postalo hladno i nepodnošljivo bez prihvata obitelji
U licima Iryne i kćeri Sofije vide se lica i priče tolikih muškaraca i žena koji su prisiljeni napustiti domovinu. Papa je, obraćajući se toj ukrajinskoj obitelji, zahvalio što nisu izgubile povjerenje u providnost. Vidjele su kako Bog djeluje u njihovim životima, vidjele su ljude u svojim najboljim i najgorim izdanjima. „Za sve nas je važno da se ne zadržavamo na najgorem, već da maksimalno iskoristimo ono najbolje, veliku dobrotu za koju su sposobni svaki muškarac i žena, i odatle krenuti iznova“.
Papa se obratio i mnogobrojnoj obitelji Chiriaco koja ih je prihvatila. „Doista, dobrodošlica je prava 'karizma' obitelji, a posebno velikih obitelji! Možemo misliti da je u velikom domu teže prihvatiti druge ljude; ali to nije tako, jer su obitelji s brojnom djecom ‘obučene' za to da naprave mjesta za druge“, kazao je Papa.
„Na kraju krajeva, to je ono što obitelj jest. U obitelji doživljavamo ono što znači biti prihvaćen.“
Dok su u hladnim i anonimnim situacijama slabi često odbačeni, u obiteljima ih je prirodno prihvatiti: prihvatiti dijete s invaliditetom, stariju osobu kojoj je potrebna skrb, člana obitelji u teškoćama koji nema nikoga... To daje nadu, istaknuo je Sveti Otac. „Obitelji su mjesta prihvata, a jao ako nestanu! Društvo bi postalo hladno i nepodnošljivo bez prihvata obitelji.“
Korak prema bratstvu
Govorila je i Zakia Seddiki, udovica veleposlanika Luce Attanasija koji je ubijen dok je bio na mandatu u Kongu 2021. godine. Njihova je priča rođena i izgrađena na temelju ideala autentične ljubavi, poštovanja, solidarnosti i dijaloga među kulturama. Naime, dok je Attanasio bio iz Italije, rimokatolik, njegova je supruga rođena u Maroku, muslimanka.
„Ništa od toga nije izgubljeno, čak ni nakon tragedije Lucine smrti. Ne samo da primjer i duhovno naslijeđe Luce nastavlja živjeti i govoriti savjesti mnogih ljudi, već i organizacija koju je Zakia osnovala na neki način nastavlja njegovu misiju“, rekao je Papa.
„U Zakiji i Luci nalazimo ljepotu ljudske ljubavi, strasti za životom, altruizma i vjernosti vlastitim uvjerenjima i vjerskoj tradiciji, kao izvor nadahnuća i nutarnje snage.“
Upravo njihova obitelj izražava ideal bratstva, primijetio je Papa. Osim što su bili muž i žena, živjeli su kao brat i sestra u svojem čovještvu, u svojim različitim vjerskim iskustvima, u svojoj predanosti društvu. Živeći u obitelji uz one koji su drugačiji od nas učimo biti braća i sestre. Učimo prevladati podjele, predrasude i uske poglede, te zajedno graditi nešto veliko, nešto lijepo, na temelju onoga što nam je zajedničko, naglasio je Papa.
Govoreći mimo pripremljenoga govora, papa Franjo je kazao kako ne bi htio završiti sjećanje na Lucu i Zakiju, a da ne spomene Zakijinu majku. „Tvoja mama koja je tu i uvijek te pratila na putu: to je dobro što svekrve čine u obitelji, dobre svekrve, dobre majke!“
Učiniti svijet „domom“
Svaka obitelj ima poslanje za izvršiti u našem svijetu, rekao je na kraju Sveti Otac. Kao krštenici posebno smo pozvani biti poruka koju Duh Sveti uzima iz bogatstva Isusa Krista i daje svom narodu (Gaudete et Exsultate, 21). Pozivajući obitelji da se zaustave i poslušaju ono što Gospodin od njih traži, Papa je potaknuo neka dopuste da ih On promijeni kako bi mogli promijeniti svijet i učiniti ga „domom“ za sve one koji se trebaju osjećati dobrodošlo i prihvaćeno, za sve one koji trebaju susresti Krista i znati da su voljeni.
