Sakrament krštenja podijeljen sa samovoljno promijenjenom formulom nije valjan, a oni koji su ga primili na taj način trebaju biti kršteni u „apsolutnom obliku“, odnosno ponavljajući obred u skladu s liturgijskim odredbama Crkve – istaknuo je Zbor za nauk vjere odgovarajući na dva pitanja o valjanosti krštenja podijeljenoga izgovarajući formulu „U ime tate i mame, kuma i kume, bakā i djedova, rodbine, prijatelja, u ime zajednice mi te krstimo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. „Responsum“, odnosno odgovor Zbora za nauk vjere, papa Franjo je odobrio u lipnju, a dokument je objavljen 6. kolovoza 2020. godine.
Spominjući saborsku konstituciju 'Sacrosantum Concilium', Zbor za nauk vjere u objašnjenju podsjeća da kada netko krsti, sâm Krist krsti, On je protagonist događaja koji se slavi. Naravno, roditelji, kumovi i cijela zajednica pozvani su imati u slavlju aktivnu ulogu, pravu liturgijsku službu, ali to – kako stoji u spomenutom dokumentu – znači da „u bogoslužnim slavljima svatko, bio to služitelj ili vjernik, obavlja svoju zadaću i čini samo ono i sve ono što mu pripada prema naravi stvari i prema liturgijskim propisima“ (Sacrosanctum Concilium, br. 28). Zbog toga zamjena formule drugim tekstom, koji se smatra prikladnijim, potaknuta upitnim pastoralnim razlozima, čak nesvjesno skriva subjektivno zastranjenje i manipulativnu volju.
Promjena oblika slavlja nekog sakramenta nije jednostavno liturgijska zloporaba, nego rana zadana crkvenoj zajednici i raspoznavanju Kristova djelovanja, koja u težim slučajevima sakrament čini nevaljalim, jer narav ministerijalnoga djelovanja zahtijeva da vjerno prenesemo ono što smo primili.
U slavljenju sakramenata vjernička zajednica ne djeluje „kolegijalno“ nego „ministerijalno“, a služitelj ne govori kao službenik koji obavlja povjerenu mu zadaću, nego djeluje ministerijalno kao znak Kristove prisutnosti. Promjena sakramentalne formule također znači nerazumijevanje same naravi crkvene službe koja je uvijek služenje Bogu i njegovu narodu, a ne primjena moći kojom dolazi do manipulacije onim što je Crkvi povjereno činom koji pripada tradiciji – stoji u objašnjenju Zbora za nauk vjere.
