U Evanđelju današnje liturgije Isus učenicima daje neke temeljne životne upute. Gospodin govori o najtežim situacijama, onima koje su za nas kamen kušnje, onima koje nas dovode pred one koji se neprijateljski drže prema nama i koji nam stalno nastoji nanijeti zlo. U tim slučajevima, Isusov je učenik pozvan ne podleći nagonu i mržnji, već se iznad toga visoko izdići. Pozvan je nadići nagon, nadići mržnju. Isus kaže: „Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze“ (Lk 6, 27). I još konkretnije: „onome tko te udari po jednom obrazu, pruži i drugi“ (r. 29). Kad to čujemo, čini nam se da Gospodin traži nemoguće. Osim toga, zašto bih trebao ljubiti neprijatelje? Ako se ne odgovori nasilniku, svakom je nasilju otvoren put i to nije pravedno. No, je li to baš tako? Zar nas Gospodin zaista traži nemoguće, štoviše nepravedne stvari? Je li tome tako?
Promotrimo ponajprije onaj osjećaj nepravde koji primjećujemo u izreci „pruži i drugi obraz“. Sjetimo se Isusa. Za vrijeme muke i njegova nepravednog suđenja pred velikim svećenikom, u jednom ga je trenutku jedan od stražara ošamario. Kako se On ponio? Ne grdi ga, ne, nego kaže stražaru: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo. Ako li pravo, zašto me udaraš?“ (Iv 18, 23). Traži razlog za primljeno zlo. Pružiti drugi obraz ne znači nijemo trpjeti, popustiti nepravdi. Isus svojim pitanjem osuđuje ono što je nepravedno. Ali on to čini bez srdžbe, bez nasilja, štoviše s ljubaznošću. Ne želi započeti raspravu, već ugasiti mržnju, to je važno: ugasiti istovremeno mržnju i nepravdu, pokušavajući pridobiti brata krivca. To nije lako, ali Isus to čini i kaže nam da i mi to činimo. To znači pružiti drugi obraz: Isusova blagost je jači odgovor od pljuske koju je primio. Pružiti drugi obraz ne znači gubitnički prignuti glavu, već djelovati kao onaj koji ima veću nutarnju snagu. Pružiti drugi obraz znači pobijediti zlo dobrom, koje otvara jedan prostor u srcu neprijatelja i razotkriva besmislenost njegove mržnje. A taj stav, to pružanje drugog obraza nije diktirano računicom ili mržnjom, nego ljubavlju. Draga braćo i sestre, besplatna i nezaslužena ljubav koju primamo od Isusa je ono što u srcu rađa taj način djelovanja sličan njegovom, koji odbacuje svaku osvetu. Mi smo naviknuti na osvete: „Ti si meni učinio ovo, e sad ću ja tebi učiniti ovo“, ili čuvati u srcu tu mržnju, mržnju koja čini zlo, uništava osobu.
Dolazimo tako do drugog prijedloga: je li moguće da neka osoba može ljubiti vlastite neprijatelje? Kad bi to ovisilo samo o nama, bilo bi to nemoguće. No, sjetimo se da, kad Gospodin nešto traži, to nam zapravo želi darovati. Gospodin nikada od nas ne traži nešto što nam On prije ne daje. Kad mi kaže da ljubim neprijatelje, želi mi dati sposobnost da to učinim. Bez te sposobnosti ne bismo to mogli, ali On ti kaže: „Ljubi neprijatelja“ i daje ti sposobnost da ljubiš. Sveti Augustin je ovako molio – poslušajte kako je lijepa ova molitva: Gospodine, „daj mi što zapovijedaš pa zapovijedaj što hoćeš!“ (Ispovijesti, Knjiga deseta, Glava 29.40), zato što si mi to prije dao. A što da ga molimo? Što Boga raduje darovati nam? Odgovor je: snagu ljubavi, koja nije neka stvar, već je to Duh Sveti. Snaga ljubavi je Duh Sveti i s Isusovim Duhom na zlo možemo odgovoriti dobrom, možemo ljubiti one koji nam nanose zlo. Tako čine kršćani. Kako je žalosno kad osobe i narodi koji se ponose time što su kršćani gledaju u drugima neprijatelja i razmišljaju o tome da zarate! To je vrlo žalosno.
A mi, pokušavamo li mi živjeti Isusove pozive? Sjetimo se neke konkretne osobe koja nam je učinila neko zlo. Neka se svatko sjeti jedne takve osobe. Svima nam je zajedničko to da nam je netko nanio neko zlo, mislimo na tu osobu. Možda u nama ima neko zlopamćenje. Zatim uz to zlopamćenje stavimo sliku Isusa, blagog, tijekom suđenja, nakon šamara. A potom zamolimo Duha Svetoga da djeluje u našemu srcu. Na kraju, pomolimo se za onoga koji nam je učinio zlo (usp. Lk 6, 28). Kad nam se učini neko zlo mi idemo odmah drugima to ispričati i osjećamo se žrtvama. Zaustavimo se i molimo Gospodina za tu osobu, da joj pomogne, i tako nestane tog zlopamćenja. Moliti za one koji su zlo s nama postupali je prva stvar kojom se zlo pretvara u dobro. Neka nam Djevica Marija pomogne da budemo graditelji mira prema svima, osobito onima koji se neprijateljski drže prema nama i koji nam se ne sviđaju.
Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Izražavam svoju blizinu stanovništvima koja su posljednjih dana pogođena prirodnim nepogodama, mislim prije svega na jugoistok Madagaskara, pogođen nizom ciklona, i područje Petrópolis u Brazilu, devastiranom poplavama i klizištima. Neka Gospodin primi u svoj mir pokojne, utješi članove njihovih obitelji i bude potpora onima koji pružaju pomoć unesrećenima.
Danas je Nacionalni dan zdravstvenog osoblja. Moramo se sjetiti mnogobrojnih liječnika, medicinskih sestara i tehničara, volontera koji su uz bolesnike, koji ih njeguju i pomažu im da se bolje osjećaju, pomažu im. „Nitko se ne spašava sam“, glasi naslov televizijske emisije „A sua immagine“. Nitko se ne spašava sam. U bolesti trebamo nekoga tko će nas spasiti, tko će nam pomoći. Jedan liječnik mi je jutros ispripovijedao kako ga je za vrijeme Covida jedna osoba na umoru zamolila: „Primite me za ruku jer umirem, trebam vašu ruku.“ Herojsko zdravstveno osoblje, pokazalo je to herojstvo za vrijeme Covida, ali pokazuje svoje herojstvo i svakoga dana. Našim liječnicima, medicinskim sestrama i tehničarima, volonterima pljesak i velika hvala!
Srdačno pozdravljam sve vas, Rimljane i hodočasnike iz Italije i raznih zemalja.
Posebno pozdravljam vjernike iz Madrida, Segovije, Burgosa i Valladolida, u Španjolskoj – koliko Španjolaca! –; kao i vjernike iz Župe sveta Francesca Cabrini u Rimu i studente s Instituta Sacri Cuori iz Barlette.
Pozdravljam i upućujem svoje ohrabrenje grupi “Progetto Arca”, koja je posljednjih dana pokrenula svoju društvenu aktivnost u Rimu, u pružanju pomoći beskućnicima. I pozdravljam djecu Bezgrešne, baš su dobra!
Svima želim ugodnu nedjelju. Molim vas, ne zaboravite moliti za mene. Dobar tek i doviđenja.
