Da bismo bili vjerodostojni kao osobe i kao kršćani, nastojmo prakticirati ono što propovijedamo, bez "dvostrukoga srca" i nemojmo se brinuti samo o tome hoćemo li se izvana pokazati besprijekornima, nego pobrinimo se za naš unutarnji život u iskrenosti srca. Poticaj je koji je danas, 5. studenog, papa Franjo uputio svima, komentirajući prije molitve Anđeoskoga pozdravljenja odlomak Matejeva Evanđelja (23, 1-12) iz današnje liturgije; Isusove riječi pismoznancima i farizejima koji „govore, a ne čine” i koji “sva svoja djela čine da bi im se ljudi divili”, da bi se pokazali.
Udaljenost između riječi i djela
Papa se u nagovoru zadržao na dva vidika: na udaljenosti između riječi i djela, te na prvenstvu vanjštine nad nutrinom. Što se tiče prvoga, Papa je istaknuo da vjerskim vođama izraelskoga naroda, koji tvrde da poučavaju druge Riječi Božjoj i da su poštovani kao autoriteti Hrama, Isus prigovara dvoličnost njihova života: propovijedaju jedno, ali onda žive drugo. Te Isusove riječi podsjećaju na riječi prorokā, posebno proroka Izaije: „Jer mi narod ovaj samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene“.
To je opasnost na koju treba paziti: dvoličnost srca. I mi smo u toj opasnosti. Ta dvoličnost srca dovodi u opasnost autentičnost našega svjedočanstva i našu vjerodostojnost kao osobe i kao kršćana.
Ne dvoličnosti, pogotovo ako imate odgovornosti
Krhki smo – napomenuo je papa Franjo – stoga svi doživljavamo određenu udaljenost između riječi i djela. Ali imati "dvostruko srce", živjeti "jednom nogom u dvije cipele", a da nam to ne predstavlja problem, nešto je potpuno drugo. Posebno kada smo pozvani – u životu, u društvu ili u Crkvi – imati odgovornu ulogu.
Zapamtimo to: 'ne' dvoličnosti! Za svećenika, pastoralnoga djelatnika, političara, učitelja ili roditelja, uvijek vrijedi to pravilo: ono što govoriš, ono što drugima propovijedaš, ti se prvi trebaš obvezati to živjeti. Da bismo bili pouzdani učitelji, prvo moramo biti vjerodostojni svjedoci.
Primat vanjštine nad nutrinom
Drugi vidik, prvenstvo vanjštine nad nutrinom, za Papu je posljedica prvoga vidika. Doista, živeći u dvoličnosti, pismoznanci i farizeji brinu se oko toga kako sakriti svoju nedosljednost da bi spasili svoj vanjski ugled. Jer, kad bi ljudi znali što im je zapravo u srcu, bili bi posramljeni, izgubili bi sav svoj kredibilitet. Stoga čine djela kako bi se pokazali ispravnima, kako bi sačuvali obraz.
Trik je vrlo čest: uljepšavaju lice, uljepšavaju život, uljepšavaju srce... A ti "uljepšani" ljudi ne znaju živjeti istinu. Često smo i mi u tom iskušenju dvoličnosti.
Nemojmo brinuti samo o tomu da izvana izgledamo besprijekorno
Na kraju je papa Franjo potaknuo sve da ispitaju svoju savjest. Nastojimo li prakticirati ono što propovijedamo – upitao je – ili živimo u dvoličnosti? Govorimo li jedno, a radimo drugo?
Brinemo li se samo o tome da izvana izgledamo besprijekorno, uljepšani, ili se u iskrenosti srca brinemo o svojem unutarnjem životu?
Neka nam Djevica Marija koja je živjela čestito i poniznoga srca po Božjoj volji, pomogne postati vjerodostojnim svjedocima evanđelja – rekao je na kraju papa Franjo.
