Evanđelje današnje liturgije, Druge korizmene nedjelje, pripovijeda o Isusovu preobraženju na gori Tabor, kojim se trojici učenika koji ga prate otkriva ljepota Sina Božjega. Ljepota koju će poslije morati znati prepoznati u stvarnosti križa i u licima svojih bližnjih.
Ljepota Božje ljubavi u Isusovu licu
Započinjući svoje razmišljanje u podnevnom nagovoru, papa Franjo je objasnio što Petar, Jakov i Ivan uistinu vide u tom posebnom trenutku, te istaknuo da vide Božje svjetlo koje blista u Isusu, savršenoj slici Oca; u njemu vide utjelovljenu Božju ljubav. Priprema je to za ono što će se poslije dogoditi.
Kakvog li iznenađenja za učenike! Toliko su dugo imali lice Ljubavi pred očima, a nikad nisu primijetili koliko je lijepo! Tek sad, s neizmjernom radošću, to shvaćaju. Isus ih, zapravo, tim iskustvom izgrađuje, priprema ih za još važniji korak. Uskoro će, naime, morati znati prepoznati u njemu tu istu ljepotu, kad uziđe na križ i lice mu bude unakaženo.
Svjetlo koje daje snagu za suočavanje sa životom
To što oni proživljavaju prekrasno je iskustvo – dodao je Papa – toliko da Petar želi zaustaviti vrijeme, ali Isus to ne želi. Njegovo svjetlo nije čarolija trenutka koji prolazi, nego je svjetlost koja pokazuje put, koja učenike ne udaljava od stvarnosti života, nego im daje snagu da ga slijede do križa.
Braćo i sestre, ovo Evanđelje utire i za nas jedan put: uči nas koliko je važno biti s Isusom, pa čak i onda kad nije lako razumjeti sve što govori i čini za nas. Kad smo s njime, naime, učimo prepoznavati, na njegovu licu, blistavu ljepotu ljubavi koja se daruje, pa i kad nosi znakove križa. Upravo u njegovoj školi učimo uočavati istu ljepotu na licima ljudi koje svakodnevno susrećemo na svom životnom putu.
Prepoznati dobro kako bismo ga darovali drugima
Rimski je biskup stoga potaknuo vjernike da otvore oči kako bi primijetili brojna blistava lica koja susreću, osmijehe i suze koji govore o ljubavi. Od njih primamo svjetlo koje možemo donositi drugima svojim konkretnim djelima, velikodušnije živeći svoj svakodnevni život.
Možemo se upitati: znamo li prepoznati svjetlo Božje ljubavi u svojem životu? Prepoznajemo li ga radosno i sa zahvalnošću na licima ljudi koji nas vole? Tražimo li oko sebe znakove toga svjetla, koje nam ispunjava srce i otvara ga ljubavi i služenju? Ili nam je draži kratkotrajni bljesak idola koji nas otuđuju i zatvaraju u nas same?
Razmišljanje je papa Franjo završio upravljajući svoje misli Majci Božjoj koja je pratila svojega sina na Kalvariju, poželjevši da nas uvijek prati na putu ljubavi.
