Razmišljajući o tomu kako ustrajno moliti, Papa je krenuo od duhovnoga puta 'Ruskoga hodočasnika', ruskoga teksta napisanoga između 1853. i 1861. godine. Riječi svetoga Pavla u Prvoj poslanici Solunjanima: „Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte!“, pogađaju toga čovjeka koji se pita kako je moguće to ostvariti budući da je naš život rascjepkan na brojne različite trenutke, koji koncentraciju ne čine uvijek mogućom. Od tog pitanja polazi njegovo traženje, koje će ga dovesti do otkrića „molitve srca“.
Ona je u tomu da u vjeri ponavljamo: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku!“. „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku!“ – ponovio je Papa te potaknuo prisutne vjernike da zajedno s njim ponove tu kratku molitvu – „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku!“. Jednostavna, ali vrlo lijepa molitva. Molitva koja se malo pomalo prilagođava ritmu daha i širi se na cijeli dan – napomenuo je Papa.
Zapravo disanje nikada ne prestaje, ni onda dok spavamo; a molitva je dah života – primijetio je te spomenuo Evagriusa Ponticusa, redovnika iz IV. stoljeća, koji je govorio: 'Nije nam zapovjeđeno da neprestano radimo, bdijemo i postimo – ne, to nije traženo – dok je neprestana molitva za nas zakon'. Riječ je, dakle, o žaru kršćanskoga života koji nikada ne smije nedostati; pomalo kao sveta vatra koja se čuvala u antiknim hramovima, koja je gorjela bez prestanka – istaknuo je Papa te dodao – tako sveta vatra treba biti i u nama, kako bi stalno gorjela i kako ju ništa ne bi moglo ugasiti.
I riječi svetoga Ivana Zlatoustoga – još jednoga pastira pozornoga na konkretan život, biskupa i crkvenoga naučitelja koji je živio u IV. i početkom V. stoljeća – korisne su za poticanje ustrajnosti u molitvi: 'I na tržnici ili tijekom samotne šetnje moguće je često i usrdno moliti. Moguće je i u vašoj trgovini, i dok kupujete i dok prodajete, ili čak dok kuhate'. Molitva je – istaknuo je Papa – vrsta glazbene crte na koju smještamo melodiju svojega života.
Papa je svjestan da ta načela nije lako primijeniti u praksi. Primjerice, otac i majka, zaokupljeni s tisuću poslova, – primijetio je – mogu osjetiti nostalgiju za razdobljem života u kojemu im je bilo lakše pronaći redovno vrijeme i prostor za molitvu. Zatim, djeca, posao, obveze obiteljskoga života, roditelji koji postaju stari… Ima se dojam da se nikada ne može doći na kraj svemu. Tada je dobro misliti da Bog, naš Otac, koji se treba brinuti o cijelom svemiru, uvijek misli na svakoga od nas. Dakle, i mi se uvijek moramo sjetiti Njega!
Naime, važan je i posao, koji je u kršćanskom monaštvu uvijek bio velika čast, i to ne samo zbog moralne dužnosti brige o sebi i o drugima, nego i zbog jedne vrste unutarnje ravnoteže. Opasno je za čovjeka njegovati toliko apstraktan interes da se izgubi kontakt sa stvarnošću – primijetio je Papa te dodao – Osim toga, u ljudskom je biću sve 'binarno': naše je tijelo simetrično, imamo dvije ruke, dva oka. Tako se i posao i molitva nadopunjuju. Molitva – koja je „dah“ svega – životna je pozadina rada, također u trenutcima u kojima nije jasno izražena. Nehumano je biti toliko zaokupljeni poslom da više ne pronalazimo vrijeme za molitvu. Istodobno, nije zdrava molitva koja je tuđa životu. Molitva koja nas udaljava od konkretnosti življenja postaje spiritizam ili, još gore, ritualizam.
Isus, naime, nakon što je na gori Tabor svojim učenicima pokazao svoju slavu, nije želio produžiti taj trenutak zanosa, nego je nastavio svoj svakodnevni hod, jer je ono iskustvo moralo ostati u srcima poput svjetla i snage njihove vjere – objasnio je Papa te istaknuo da vrijeme provedeno s Bogom oživljava vjeru koja nam pomaže u konkretnom životu, a vjera pak, bez prestanka jača molitvu. Stoga se upravo u tom kruženju između vjere, života i molitve održava upaljenom ona vatra kršćanske ljubavi koju Bog očekuje od nas – rekao je papa Franjo.
