Draga braćo i sestre, dobar dan!
Na današnju Petu korizmenu nedjelju Evanđelje nam predstavlja Lazarovo uskrsnuće (usp. Iv 11, 1-45). To je posljednje od Isusovih čuda opisanih prije njegove Muke: uskrsnuće njegova prijatelja Lazara. Lazar je drag prijatelj Isusu, koji zna da će ovaj naskoro umrijeti; kreće na put, ali stiže u njegovu kuću četiri dana nakon ukopa, kad je već izgubljena svaka nada. Njegova prisutnost, međutim, ponovno budi tračak nade u srcima sestara Marte i Marije (usp. rr. 22.27). Premda su ucviljene one se drže te svjetlosti, te male nade. Isus ih poziva da vjeruju i traži da se grob otvori. Zatim se pomoli Ocu i potom povika Lazaru: „Izađi!“ (r. 43). Ovaj oživljava i izlazi. To je čudo, tako, jednostavno.
Poruka je jasna: Isus daje život i kad se čini da nema više nade. Događa se, kadikad, da se osjećamo beznadno – svima se to dogodilo – odnosno da susretnemo osobe koje su se prestale nadati, ogorčene zato što su doživjele ružne stvari, ranjeno srce se ne može nadati. Zbog bolnog gubitka, zbog bolesti, zbog bolnog razočaranja, zbog pretrpljene nepravde ili izdaje, zbog neke počinjene teške pogreške… prestale su nadati se. Katkad možemo čuti nekoga gdje govori: „Nema se tu više što učiniti!“ i zatvara vrata svakoj nadi. To su trenuci u kojima se život čini kao zatvoreni grob: sve je mračno, svud naokolo se vidi samo bol i očaj. Današnje čudo nam kaže da nije tako, da to nije kraj, da u tim trenucima nismo sami, štoviše da nam je upravo u tim trenucima On bliži nego ikad kako bi nam ponovno dao život. Isus plače: u Evanđelju se kaže da je Isus plakao nad Lazarovim grobom. I danas Isus plače nad nama, kao što je plakao nad Lazarom: u Evanđelju se dvaput ponavlja da je bio potresen (usp. rr. 33.38) i ističe se da je zaplakao (usp. r. 35). Isus nas, istodobno, poziva da ne prestanemo vjerovati i nadati se, da ne dopustimo da nas preplave negativni osjećaji, koji te sprječavaju da plačeš. Približava se našim grobovima i, kao nekoć, kaže i nama: „Odvalite kamen“ (r 39). U tim trenucima mi imamo kao neki kamen u srcu i jedini koji ga može ukloniti jest Isus, i to svojim riječima: „Odvalite kamen“.
To Isus kaže i nama. Odvalite kamen: bol, pogreške, pa i promašaje i neuspjehe, ne skrivajte ih u sebi, u mračnoj i samotnoj, zatvorenoj sobi. Odvalite kamen: izvucite van sve ono što je unutra. „Sram me je!“. Predaj to meni s povjerenjem, kaže Gospodin, ja se neću sablazniti; predajte mi to bez straha, jer ja sam s vama, volim vas i želim da ponovno živiš. Baš kao i nekoć Lazaru, ponavlja svakom od nas: Izađi! Ustani, nastavi svoj put, vrati samopouzdanje! Koliko puta smo se, u svom životu, našli tako, u toj situaciji da nemamo snage ponovno ustati. A Isus nam govori: „Samo naprijed! Ja sam s tobom“. Ja ću te uzeti za ruku, kaže Isus, kao kad si kao dijete učio prve korake. Dragi brate, draga sestro, ukloni povoje kojima si svezan/a (usp. r. 45), molim te, ne predaj se pesimizmu koji te čini malodušnim/om, nemoj podleći strahu koji izolira, nemoj podleći obeshrabrenosti zbog sjećanja na ružna iskustva, nemoj podleći strahu koji paralizira. Isus nam govori: „Ja te želim slobodnog, želim te živog, ne napuštam te i s tobom sam! Svuda je tama, ali ja sam s tobom! Nemoj da te zarobi bol, ne daj da umre nada. Brate sestro, vrati se u život!“ – „A kako?“ – „Uzmi me za ruku“ i On nas uzima za ruku. Pusti mu da te izvuče, On to može učiniti. U ovim ružnim trenucima koji su nas sve zadesili.
Draga braćo i sestre, ovaj odlomak iz jedanaestog poglavlja Ivanova Evanđelja, koji je tako lijep za čitanje, hvalospjev je životu i čitamo ga kad je Uskrs već blizu. Možda i mi u ovom trenutku nosimo u srcu neko breme ili neku patnju, koja kao da nas slama; nešto ružno, neki stari grijeh koji ne uspijevamo istrgnuti iz sebe, neki grijeh iz mladosti, nikad se ne zna. Te ružne stvari moraju izaći. A Isus kaže: „Izađi“. Došao je, dakle, trenutak da odvališ kamen i izađeš ususret Isusu, koji je blizu. Hoćemo li uspjeti otvoriti mu svoje srce i povjeriti mu svoje brige? Hoćemo li to učiniti? Hoćemo li uspjeti otvoriti grob problemâ, možemo li to, i pogledati preko praga, prema njegovu svjetlu ili nas je strah toga? Hoćemo li, poput malih zrcala Božje ljubavi, uspjeti riječima i gestama života unositi svjetlo u okolinu u kojoj živimo? Svjedočimo li Isusovu nadu i radost? Činimo li to mi, grešnici, a to smo svi mi? Želim također uputiti par riječi ispovjednicima: draga braćo, ne zaboravite da ste i vi sami grešnici i da ste u ispovjedaonici ne zato da mučite, nego zato da opraštate, da opraštate sve, kao što Gospodin oprašta sve. Neka Marija, Majka nade, obnovi u nama radost da se ne osjećamo samima i poziv da donosimo svjetlo u tamu koja nas okružuje.
Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre,
jučer, na svetkovinu Navještenja Gospodinova, obnovili smo svoju posvetu Bezgrješnom Srcu Marijinu, u uvjerenju da samo obraćenje srdaca može otvoriti put koji vodi u mir. Nastavimo moliti za mučenički ukrajinski narod.
Budimo i dalje blizu žrtvama potresa u Turskoj i Siriji. Upravo njima je namijenjena posebna kolekta koja se danas prikuplja u župama diljem Italije. Molimo također za stanovništvo države Mississippi, pogođeno razornim tornadom.
Pozdravljam sve vas, Rimljane i hodočasnike iz mnogih zemalja, posebno vjernike iz Madrida i Pamplone kao i Meksikance. Pozdravljam isto tako peruanske hodočasnike i još jednom upućujem svoje molitve za mir i pomirenje u Peruu. Moramo moliti za Peru koji toliko pati.
Pozdravljam vjernike iz Zollina, Rietia, Azzano Melle i Capriano del Collea, Bellizzia, Crotonea i Castelnovo Montia s članovima UNITALSI-a; i pozdravljam krizmanike iz Pavije, Melendugna, Cavaiona i Sege, Settignana i Prata; djecu iz Ganzaniga, Acilia i Longija; i članove Udruge prijatelja Križa (Associazione Amici del Crocifisso) iz Marchi.
Poseban pozdrav upućujem izaslanstvu Talijanskog ratnog zrakoplovstva koje slavi stotu obljetnicu osnutka. Upućujem vam najljepše želje povodom te obljetnice i potičem vas da uvijek radite za izgradnju pravde i mira.
Molim za sve vas, a i vi molite za mene. Želim vam svima ugodnu nedjelju. Dobar tek i doviđenja.