Draga braćo i sestre, dobar dan!
U ovom smo nizu kateheza više puta podsjetili da je molitva jedna od najočitijih značajki Isusova života: Isus je molio, i to jako puno. Tijekom svog poslanja Isus uranja u molitvu, jer je dijalog s Ocem „užarena jezgra“ čitavog njegovog života.
Evanđelja svjedoče kako je Isusova molitva postala još intenzivnija i zgusnutija u času njegove muke i smrti. Ti događaji s vrhunca njegova života čine srž kršćanskog propovijedanja: oni posljednji sati koje je Isus proživio u Jeruzalemu srce su evanđelja ne samo zato što evanđelisti tome posvećuju srazmjerno više prostora u svojim izvješćima, nego i zato što događaj smrti i uskrsnuća – poput neke munje – baca svjetlost na ostatak Isusova života. On nije bio neki filantrop posvećen ljudskoj patnji i bolestima: bio je i jest mnogo više. U njemu ne postoji samo dobrota: postoji nešto više, postoji spasenje, i to ne epizodično spasenje – ono koje me spašava od bolesti ili trenutka očaja – već potpuno spasenje, ono mesijansko, ono koje daje nadu u konačnu pobjedu života nad smrću.
U danima njegove posljednje Pashe nalazimo, dakle Isusa, potpuno uronjena u molitvu.
On izlijeva dramatičnu molitvu u Getsemanskom vrtu – čuli smo to – obuzet smrtnom mukom. Ipak, upravo u tom trenutku Isus se obraća Bogu oslovljavajući ga s „Abbà“, Oče (usp. Mk 14, 36). Ova riječ na aramejskom – dakle, na jeziku kojim je govorio Isus – izražava prisnost, povjerenje. Upravo dok osjeća kako se mračni oblaci nadvijaju nad njim, Isus ih raspršuje tom riječju: Abbà, Oče.
Isus moli i na križu, tajnovito obavijenom Božjom šutnjom. Ipak, na njegovim se usnama ponovno pojavljuje riječ „Otac“. To je najusrdnija molitva, jer je na križu Isus apsolutni zagovornik: moli za druge, moli za sve, čak i za one koji ga osuđuju, a da nitko, osim kukavnog zločinca, ne staje na njegovu stranu. Svi su bili protiv njega ili ravnodušni, samo taj zločinac prepoznaje moć. „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34). Usred drame, u groznoj boli duše i tijela, Isus moli riječima psalama; sa siromasima ovoga svijeta, posebno s onima koje su svi zaboravili, izgovara riječi iz Psalma 22 koje u sebi nose tragični prizvuk: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (r. 2): osjećao je napuštenost i molio se. Na križu se ostvaruje dar Oca koji nudi ljubav, to jeste ostvaruje se naše spasenje. I još jednom mu se obraća s „Bože moj“, „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj“: to jest sve, sve je molitva, u tri sata dugoj muci na križu.
Isus, dakle, moli u odlučujućim satima muke i smrti. A uskrsnućem će Otac tu molitvu uslišati. Isusova molitva je snažna, Isusova molitva je jedinstvena i postaje također uzor naše molitve. Isus je molio za sve, molio je i za mene, za svakoga od vas. Svaki pojedini od nas može reći: „Isus se na križu molio za mene“. Molio se. Isus može reći svakome od nas: „Molio sam za tebe, na Posljednjoj večeri i na drvu Križa“. Ni u najbolnijim patnjama kroz koje prolazimo nikad nismo sami. Isusova molitva je s nama. „A sada, oče, ovdje, mi koji to slušamo, moli li Isus za nas?“ Dà, i dalje se moli jer je njegova riječ ta koja će nam pomoći da idemo naprijed. Ali moliti i sjetiti se da On moli za nas.
I to mi se čini najljepšim za upamtiti. Ovo je posljednja kateheza ovog ciklusa o molitvi: moramo se spominjati milosti da ne samo da molimo, već da nam, takoreći, molitva prethodi, već smo unaprijed prihvaćeni u Isusov dijalog s Ocem, u zajedništvu Duha Svetoga. Isus moli za mene: svatko od nas to može usaditi u svoje srce: ne smijemo to zaboraviti. Čak i u najtežim trenucima. Već smo prihvaćeni u Isusov dijalog s Ocem u zajedništvu Duha Svetoga. Bili smo željeni u Kristu Isusu, i u času strasti, smrti i uskrsnuća sve je prinošeno za nas. I dakle, s molitvom i sa životom, jednostavno moramo imati hrabrosti, nade i s tom hrabrošću i nadom nadati se da ćemo snažno čuti Isusovu molitvu i ići naprijed: neka naš život bude slava Bogu sa sviješću da On moli za mene Oca, da Isus moli za mene.
