Braćo i sestre, dobar dan!
U prethodnim katehezama vidjeli smo kako apostol Pavao prvim kršćanima iz Galacije ukazuje na to koliko je opasno napustiti put kojim su krenuli u prihvaćanju Evanđelja kako bi slijedili put podložnosti Zakonu. Rizik je u tome da padnu u formalizam i negiranje novog dostojanstva koje su dobili. Odlomkom koji smo upravo čuli počinje drugi dio poslanice. Pavao je dosad govorio o vlastitom životu i pozivu: o tome kako je milost Božja preobrazila njegovo postojanje stavljajući ga potpuno u službu evangelizacije. Ovdje izravno pita Galaćane: stavlja ih pred odabire koje su učinili i njihovo trenutačno stanje, što bi moglo poništiti iskustvo doživljene milosti.
Riječi kojima se apostol obraća Galaćanima uopće nisu ljubazne. U drugim je poslanicama lako pronaći izraz 'braćo' ili 'predragi', ovdje ne. Kaže općenito: 'Galaćani', i dvaput ih naziva 'bezumni'. Oni to ne čine zato što nisu inteligentni, već zato što se zavaravaju prijedlogom da se podvrgnu Zakonu i tako riskiraju izgubiti vjeru u Krista koju su prihvatili s toliko žara. Bezumni su jer ne mogu razlikovati kršćansku poruku koja je temelj postojanja i prolaznu tradiciju predviđenu propisima Zakona. Apostolovo čuđenje i tuga očiti su. Zapravo, ako dopuste da ih se obreže, bit će prisiljeni poštovati cijeli Zakon i ne će se moći zaustaviti na samo jednom propisu (usp. Gal 5,3). S gorčinom, izaziva te kršćane da se sjete prvog navještaja koji im je dao, kojim im je ponudio mogućnost stjecanja slobode koja je dotad bila neočekivana.
Apostol postavlja Galaćanima tri pitanja na koja traži odgovor prije nego što započnu slijediti put Zakona. Radi se o retoričkim pitanjima, jer Galaćani vrlo dobro znaju da je njihov dolazak do vjere u Krista plod milosti primljene propovijedanjem, a ne zbog Mojsijeva Zakona. Pouka koju su primili od Pavla usredotočena je na Božju ljubav koja se u potpunosti očitovala u Isusovoj smrti i uskrsnuću. Pavao nije mogao pronaći uvjerljiviji izraz od onoga koji im je vjerojatno više puta ponovio u svom propovijedanju: 'Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.' (Gal 2,20). Nije htio znati ništa osim Krista raspetoga (usp. 1 Kor 2,2). Galaćani moraju sagledati ovaj događaj ne dopuštajući da im odvuku pozornost druga propovijedanja koja bi ih samo dovela do novog ropstva. Ukratko, apostolova retorička pitanja žele naglasiti alternativu između ovih dvaju putova: onog o djelima Zakona i onog o vjeri u Evanđelje. Pavlova je namjera privoljeti kršćane da shvate ulog te ne dopuste da budu očarani glasom sirena koje ih žele vratiti pod jaram Zakona.
Galaćani, s druge strane, vrlo dobro shvaćaju što je apostol mislio. Zasigurno su u zajednicama iskusili djelovanje Duha Svetoga: kao i u drugim Crkvama, tako se i među njima očitovala ljubav i brojne karizme. Prisiljeni, moraju odgovoriti da je ono što su doživjeli plod Duha, jer u to vrijeme još nisu poznavali Zakon. Na početku njihova ulaska u vjeru, dakle, bila je Božja inicijativa, a ne ljudska. Duh Sveti bio je protagonist njihova iskustva; vraćati se na djela Zakona bilo bi besmisleno.
Na taj način sveti Pavao poziva i nas da razmislimo o tome kako živimo vjeru. Ostaje li ljubav Krista raspetoga i uskrsloga u središtu našeg svakodnevnog života kao izvor spasenja ili smo usmjereni na nedosljedne sadržaje? Prolazno često kuca na vrata naše svakodnevice, ali to je tužna iluzija zbog koje upadamo u površnost i koja sprječava da razaberemo ono što uistinu vrijedi živjeti. Budimo sigurni da, čak i kad smo u iskušenju da se udaljimo, Bog i dalje nastavlja dijeliti svoje darove. To je ono što apostol ponavlja Galaćanima podsjećajući da Otac 'daje Duha i čini među vama silna djela' (3,5). Govori u prezentu: 'daje', 'čini', a ne u prošlom vremenu. Jer unatoč svim poteškoćama koje možemo pretpostaviti Njegovu djelovanju, Bog nas ne napušta, već ostaje s nama sa svojom milosrdnom ljubavlju. Molimo za mudrost da uvijek budemo svjesni ove stvarnosti.
