Nastavljajući niz kateheza posvećenih kršćanskoj nadi Papa je govorio o iskustvu dvojice učenika iz Emausa. Dvojica su učenika, primijetio je Papa tumačeći događaj opisan u Lukinom Evanđelju (usp. 24, 13-35), gajila isključivo ljudsku nadu, koja se sada raspršila. Taj križ podignut na Kalvariji bio je najrječitiji znak jednog poraza kojem se nisu nadali. Ako je taj Isus bio doista po Božjem srcu, morali su zaključiti da je Bog bio slab i bespomoćan u rukama nasilnika, nesposoban suprotstaviti se zlu.
Isusov susret s dvojicom učenika čini se potpuno slučajnim: nalik je jednom od usputnih susreta koji se događaju u životu. Premda mu je već poznat razlog razočaranja te dvojice, ostavlja im vremena da mogu duboko proniknuti gorčinu koja ih je obuzela. Koliko je samo tuge, koliko poraza, koliko neuspjeha u životu svakog čovjeka! U konačnici, svi smo pomalo nalik toj dvojici učenika. Koliko smo se puta u životu nadali, koliko puta smo osjetili da nam je sreća nadohvat ruke, a zatim smo se našli na tlu razočarani. Ali Isus putuje s ta dva klonula čovjeka koji hodaju pognute glave. I putujući s njima, na diskretan način, uspijeva ponovno dati nadu, rekao je Papa.
Isus im prije svega govori kroz Pisma. Onaj tko uzme u ruke Božju knjigu neće na njezinim stranicama naći priče o junaštvu bez žrtve, munjevitim osvajačkim podvizima. Prava nada nije po maloj cijeni: ona uvijek vodi kroz poraze. Nada onoga koji ne trpi, možda i nije nada. Bogu se ne sviđa da ga se ljubi kao što bi se ljubilo vojskovođu koji vodi svoj narod k pobjedi zatirući u krvi svoje neprijatelje. Naš Bog je blijedo svjetlo koje sja u hladnom i vjetrovitom danu, i kolikogod da se njegova prisutnost na ovome svijetu činila krhkom, On je izabrao mjesto koje svi preziremo, rekao je Papa.
Taj Isusov susret s učenicima iz Emausa je vrlo kratak. Međutim, u njemu je sva sudbina Crkve. Govori nam da kršćanska zajednica nije zatvorena u neku utvrdu opasanu bedemom, već hodi u svojem najvitalnijem ozračju, to jest putu. I tamo susreće ljude, s njihovim nadama i njihovim – katkad bolnim – razočaranjima. Crkva sluša živote ljudi, kako oni izlaze iz škrinje osobne savjesti, da bi zatim prinijela riječ života, svjedočanstvo ljubavi, ljubav vjernu sve do kraja. I tada srce osoba počinje ponovno plamtjeti nadom, objasnio je Sveti Otac.
Svi mi, u vlastitom životu, imamo teške, mračne trenutke; trenutke u kojima hodimo žalosni, zamišljeni, izgubljeni, samo zid pred nama. A Isus je uvijek uz nas da nam dadne nadu, da unese toplinu u naše srce i da nam kaže: "Hajde naprijed, ja sam s tobom! Hajde naprijed!" Tajna puta koji vodi u Emaus je u ovome: i kad se čini da tome nije tako mi smo i dalje ljubljeni, Bog nas nikada ne prestaje ljubiti. Bog će uvijek hoditi s nama, uvijek pa i u najbolnijim trenucima, i u najružnijim trenucima, i u trenucima poraza: tamo je Gospodin. I to je naša nada. Idimo naprijed s tom nadom! Jer on je uz nas i kroči uvijek s nama!, pozvao je Papa u svojoj katehezi.
