Evanđelje prve nedjelje Došašća govori o Gospodinovu dolasku na kraju vremena. Isus naviješta tjeskobu naroda i nevolje, no istovremeno nas poziva da se ne bojimo. Zašto? Zbog toga što će sve biti u redu? Ne, već zbog toga što će On doći. Isus kaže:
Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. (Lk 21,28)
Lijepo je čuti riječi ohrabrenja koje nas pozivaju da se uspravimo i uzdignemo glavu upravo u trenutcima u kojima se čini da je sve završeno; da Ga prihvatimo u srcima usprkos nevoljama, krizama života i drami povijesti.
No, kako se uzdiže glava usprkos poteškoćama, patnjama i porazima? Isus nam pokazuje put snažnim pozivom: “Pazite na se da vam srca ne otežaju. Budni budite i u svako doba molite.”
“Budni budite”: budnost. Zaustavimo se na tom važnom vidu kršćanskog života. Iz Kristovih riječi vidimo kako je budnost vezana za pažnju: budite pažljivi, ostanite budni! Biti budan znači: ne dozvoliti da se srce ulijeni i da duhovni život omekša u osrednjosti.
Potrebno je biti budan kako ne bismo bili “uspavani kršćani”, kojima nedostaje duhovni polet, žar u molitvi, ushit prema poslanju, ljubav prema evanđelju. To dovodi do “drijemanja”: do življenja po inerciji, do pada u apatiju, do ravnodušnosti prema svemu onome što nije u skladu s našom ugodom.
Potrebno je bdjeti kako dane ne bismo proživljavali u navikama; kako nam, kao što kaže Isus, srca ne bi otežala u životnim brigama. Danas je dakle, dobra prilika za upitati se: što to otežava moj duh? Što me vodi u lijenost? Koji nedostatak me paralizira, koji grijeh me vuče prema zemlji i ne omogućava mi da uzdignem glavu? Pazim li, ili sam ravnodušan prema teretu kojeg na svojim leđima nose moja braća? Ta pitanja nam pomažu kako bismo srca čuvali od lijenosti, koja je velik neprijatelj duhovnom životu.
Lijenost nas vodi u tugu, oduzima nam užitak života i volju za djelovanjem. Taj zao duh dušu uvodi u mrtvilo, oduzimajući joj radost.
Knjiga Mudrih izreka kaže: “A vrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život.” (Izr 4,23) Čuvati srce znači bdjeti!
Na to dodajmo još jedan važan vid: tajna budnosti je molitva. Isus stoga kaže: “Budni budite i u svako doba molite”. (Lk 21,36)
Molitva održava upaljeno svjetlo našeg srca. Naročito onda kada osjećamo kako nam nestaje polet. Molitva ponovno pali plamen, jer nas vodi Bogu.
Molitva budi dušu iz sna i usmjerava ju prema onome što je uistinu važno. Čak i u danima u kojima smo iznimno zauzeti, ne izostavljajmo molitvu. Od pomoći nam može biti molitva srca, u kojoj često ponavljamo krate zazive. U razdoblju Došašća, možemo moliti na primjer: “Dođi, Gospodine Isuse”. Ponavljajući tu molitvu tokom dana, naša duša će ostati budna!
Marija, koja je budnog srca iščekivala dolazak Gospodinov, neka nas prati na našem putovanju u Došašću.
