„Kako je poginuo?" upita fra Slavko ogorčenu ženu. ,,A znaš, velečasni, ko mlađarija, bio u disku do tri ujutro." „Dobro", reče fra Slavko, „a što je zatim bilo?" „A onda, ko mlađarija popije se.". „Da, zatim?" „Pa onda sjeli u auto i ko mlađarija vozili malo brže. Znaš da svi tako rade." ,,U redu, i?" „Sletili s ceste i udarili u stablo." „Utišanim glasom", priča fra Slavko, „upitam ženu: pa gdje je tu Bog kriv?" „To pitanje kao da joj je otvorilo oči", pripovijeda on. „Protreslo ju, otrijeznilo, osvijestilo. Nakon toga odlučila se za ispovijed i tako je počelo njezino ozdravljenje."
Možda smo i mi razočarani u Boga, u ljude, roditelje, djecu, u supruga, suprugu, u susjede, političare, Crkvu... Ne budimo tužni zbog razočaranja. Razočaranje je početak buđenja. Očito, prije toga smo bili u zabludi. Sad nam se otvaraju oči. Nije kriva osoba u koju smo se razočarali, nego naša pogrješna slika o njoj. Nije kriv Bog u kojega smo se razočarali, nego naše krive predodžbe o njemu.
