Misno je slavlje tom prigodom predvodio vlč. Antun Kolić župnik župe Sveta Tri Kralja iz karlovačke četvrti Banija, u koncelebraciji s mons. Antunom Senteom, rektorom Svetišta. Pjevanje su animirali župni zbor iz Banije predvođeni Irenom Božićević uz orguljsku pratnju Darka Fogine. O vjeri u Boga i o moćnom zagovoru svetog Josipa govorila je Nikolina Ivšić, majka posvojene Marije.
U prigodnoj homiliji vlč. Kolić je između ostalog kazao, kako se čovjekov karakter najbolje prepoznaje po tome što mu je važno a što nevažno. Pismoznancima i farizejima je važno, pere li čovjek prije jela ruke ili ne pere, a ne pitaju se, kakva je ljudska nutrina je li čista ili prljava. Što je dobro a što zlo - prema Isusu - nije u vanjštini, nego u čovjekovu srcu. Bog jedino gleda na naše srce, kazao je propovjednik te dodao kako se svaka istinska promjena događa kad se čovjek susretne i suoči s Isusom Kristom i otvori njegovoj ljubavi. Onda postajemo dionici nebeskoga kraljevstva koje je Isus donio na ovaj svijet. To je povijest svih svetaca, pa i svetog Josipa, koji su postali svome vremenu vidljivi znak. I danas su naši sveci pa i sveti Josipu vidljivi znakovi Božje - Isusove prisutnosti, stoga neka nam sveti Josip, taj skromni, ponizni i vjerni primjer života za Boga, bude zagovornikom kod dragoga Boga, zaključio je vlč. Kolić.
Vjeru u Boga i o moćnom zagovoru svetog Josipa govorila je Nikolina Ivšić iz Duge Rese supruga i odgojiteljica u dječjem vrtiću. Suprug Hrvoje i kćer Marija nisu mogli sudjelovati na misnom slavlju i svjedočanstvu jer Marija ima malu virozu.
Hrvoje i Nikolina vjenčali su se 2008. godine. Poput mnogih bračnih parova htjeli su biti roditelji. Ubrzo su otkrili da neće moći dobiti svoje biološko dijete. Trebalo je vremena da to prihvate, ali kako su vjernici pouzdali su se u Božju providnost da će se Bog već nekako pobrinuti učiniti ih roditeljima. Kroz pet godina doživljavali su teške kušnje, suočavali se s raznim nedaćama, jednostavno se pitali Bože zašto mi? Ja sam odgojiteljica u vrtiću, želim dijete, imamo i stručno obrazovanje, a ne mogu imati svoje dijete, često je razmišljala Nikolina. U to smo vrijeme zajedno suprug i ja puno molili. Išli smo na razna hodočašća. Bila sam član u jednoj molitvenoj zajednici i opet ništa. U jednom periodu je bio mir i nekako smo bili mirni, a onda opet unutarnja pitanja, pa što još moramo napraviti, zašto Bože?!
Moje aktivno sudjelovanje u molitvenoj zajednici puno mi je značio. Upravo za vrijeme jednog molitvenog druženja jedan nam je svećenik preporučio da svoj problem povjerimo svetom Josipu. Sveti će Josip učiniti čudo, ohrabrio nas je svećenik. Poslušali smo ga i u drugom mjesecu 2019. godine počeli smo intenzivno moliti svetog Josipa da ako je to volja Božja da nam izmoli dijete. Tada smo već bili pet godina u procesu posvajanja, ali niti sam ja postala trudna, nit je Centar gdje smo se prijavili pokazivao neke naznake da bismo mogli posvojiti dijete. Kroz tih pet godina više smo puta bili zvani od odgovornih ljudi u Centru, ali nikako da uđemo u uži krug odabranih za posvajanje. Često su nas tada morila pitanja zašto se to nama događa i jesmo li što krivi i hoće li se naša želja za roditeljstvom ikad ostvariti. Ipak ohrabreni svakodnevnom molitvom u jednom smo trenutku sve prepustili Bogu. Bože ti znaš što je najbolje za nas, ti znaš kada je najbolje vrijeme i ako ti želiš da mi imamo dijete, neka bude po Tvojoj volji. Došli smo do unutarnjeg mira, bili smo svjesni da smo mi sa svoje ljudske strane učinili sve, a dalje će Bog odlučiti kako će biti. Bogu smo prepustili zadnju riječ.
Tako umireni počeli smo moliti tridesetodnevnicu svetom Josipu. Zadnji dan tridesetodnevnice rođena je naša djevojčica Marija, a da mi to tada nismo znali. Nastavili smo moliti i imali smo duboki osjećaj da nam je molitva uslišana. U tom smo vremenu zvali nekoliko centara i raspitivali se postoji li dijete koje je spremno za posvajanje. Zanimljivo ubrzo smo dobili pozitivan odgovor da postoji dijete koje ima spremne papire za posvajanje. Predali smo i mi svoje papire i čekali. Opet čekanje, neizvjesnost, ali s molitvama i vapajem, ako je moguće Bože. Te jeseni prilikom molitvenog susreta i otvaranja Nazaretske kućice u Sveticama kod Ozlja osjetili smo poseban mir, kao da nam je netko govorio evo vaše se vrijeme približilo. Nakon nekoliko dana zvali su nas iz spomenutog centra da dođemo na razgovor jer smo ušli smo u uži krug. Nakon razgovora s odgovornima vrlo brzo smo saznali da smo odabrani par za posvojitelje male Marije. Našoj sreći nije bilo kraja. Jednostavno smo rekli sveti Josipe hvala ti, promijenio si naše živote zauvijek. Prije nego je naša Marija ušla u naš dom bila je jedno kreće vrijeme u jednoj udomiteljsku obitelj u kojoj smo se nekoliko puta susreli s Marijom i premali za posvajanje. Kad smo privi put ušli u tu udomiteljsku kuću prvo što smo ugledali bio je kip svetog Josipa. To nam je bio jasan znak da je sve pod zaštitom svetog Josipa. Nakon kratkog vremena kad su svi dokumenti bili kompletirani Marija je ušla u naš dom. Čvrsto smo uvjereni da je Marija ušla u našu obitelj po zagovoru Svetog Josipa i to nakon jedanaest godina braka. Marija nam je promijenila život, ona je rođena za nas čak i sliči na nas. Sveti se Josip dobrano potrudio u mnogim detaljima. Koliko god nam je bilo teško prihvatiti tako dugo vremena čekanja na našu Mariju, sada razumijemo da je Bog mog supruga i mene priprema baš za našu Mariju.
Još jedna zanimljivost. Od naše prve molite svetom Josipu da nam isprosi dar roditeljstva do ulaska Marije u naš dom prošlo je točno devet mjeseci. Kao da je to bila naš trudnoća i malo drugačije trudničke tegobe.
Marija je kod nas tri godine. Često je dovodimo u ovo drago nam Josipovo svetište gdje se i ona osjeća kao doma. Upravo ovdje često zna na glas moliti svetog Josipa da joj podari brata ili sestru. Nekako vjerujemo da će joj sveti Josip to i uslišati, a nama na veliku radost.
Još jedna zanimljivost. Moja obitelj je član zajednice i udruge Josipove obitelji. Radi se o obiteljima koje su poput nas posvojile djecu. Od početno tri žene posvojiteljice u protekle tri godine narasle smo na 120 obitelji u kojima je 160 posvojeno djece. Nazvala smo se Josipove jer u svetom Josipu prepoznajemo prvog posvojitelja Isusa Krista. Preko društvenih mreža ili u osobnom susretu međusobno si pomažemo različitim savjetima na svim područjima. Osim posvojene djece zajednička nam je katolička vjera. Imamo i svog duhovnika.
Pred godinu dana na jednom hodočašću od 40 obitelji u Međugorje dale smo sebi ali svetom Josipu jedna izazov, zavjet, molbu. Obećali smo svetom Josipu redovitu molitvu i molile ga da tokom sljedeće godine 30 žena učini majkama. Sveti je Josip prihvatio izazov i u protekloj godini trideset žena iz naše zajednice, dakle one koje nisu mogle postati majkama redovitim porodom, postale su majke posvojiteljice trideset i devetero djece. Zanimljivo neke od tih trideset žena su čak čudesno rodile, a neke posvojile djecu. Moćan je i djelotvoran sveti Josip.
